Odahnuo sam, ako se to može reći tako u ovom slučaju, nakon što sam vidio posljednju rečenicu u današnjem tekstu Buke pod nazivom “Banjaluka zabranjuje turbo folk!”, posljednja rečenica je: “Vijest je satiričnog karaktera”. Naime u navedenom tekstu piše da gradske vlasti po uzoru na neki bugarski grad zabranjuju turbo folk, kao način da se ovaj drugi po veličini grad u BiH “otarasi” sveprisutnog šunda i kiča.
Turbo folk je muzički pravac koji to nije, vjerujući osobi koja mu je i dala ime, a koja kaže: “Folk je narod. Turbo je sistem ubrizgavanja goriva pod pritiskom u cilindara motora s unutarnjim izgaranjem. Turbo folk je gorenje naroda. Turbo folk nije muzika. Turbo folk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Turbo folk je sistem ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbo folk, ja sam mu dao ime.”
Svima je jasno da je turbo folk muzika koja to nije, turbo folk je skup niskih strasti i emocija koje se iznose kroz banalne tekstove i orijentalno nastrojenu muzičku podlogu pesme o pogrešnim ljubavima, ostavljenim devojkama koje utehu pronalaze u drugim muškarcima, o muškarcima koji su napušteni jer više vole kafanu i konobaricu od vlastite žene… Tema turbo folk pjesama može biti bilo kakva ali je uvek vezana za odnos muškarca i žene. To je koncentracioni idejni prostor kiča i šunda, kojim se zadovoljavuju potrebe onih koji to slušaju.
Te pjesme konstantno izviru iz zvučnika kafića, auta, tinejdžerskih soba, gradskih centara… i sada bi se kao trebalo jednom jednostavnom zabranom potpuno utišati i onda će iz tih zvučnika početi teći melodije bečke filharmonije ?! Upravu su takvog mišljenja kvazi moderno i altruistički nastrojeni stanovnici Balkana,a ustvari mizantropi, koji bi rado zabranili mnogima da slušaju ono što žele. A, kako zabraniti ljudima da slušaju ono što žele, još su folkeri u velikoj većini, pa se zapitam kako bi bilo da folkeri žele zabraniti muziku koju ja slušam i zabranom mi nametnuti da slušam ono što oni hoće, to mi se ne bi nimalo svidilo.
Srećom pa ne živimo u svijetu u kojemu bi kvazi poznavaoci muzike zabranili ikom da sluša ono što hoće, pa nije Balkan ono što je Njemačka ‘41., ili ?! Upravo ti kvazi poznavaoci modernih muzičkih pravaca kojima su usta puna ljudskih prava, bi nekome zabranjivali nešto što je njegovo osnovno pravo.
Ne može se društvo mijenjati zabranama pronacističkog tipa, nego rekonstrukcijom obrazovnog sistema u kojemu će se više pažnje posvećivati kulturnom obrazovanju, pa tek onda možemo očekivati da ljudi budu nastrojeni prema nekim kvalitetnijim muzičkim pravcima, jer knjige, braćo moja, knjige,a ne zabrane i diskriminacija.
Ali : “Oni koji nemaju u glavama, često misle da su mudriji od drugih.”
U tekstu korišteni citati i aluzije na citate Dimitrija Dositeja Obradovića i Ramba Amadeusa.