Bomba eksplodira na pretrpanoj pijaci i krvavi paradajz skotrlja se niz ulicu. Neka novinarka iskezi svoje blistave zube u kameru i nazove to džihadom. Padaju odrezane glave sa ramena, smrskani udovi vire ispod točkova autobusa, djeca opasana eksplozivom posljednji put gledaju u nebo. Sve to neko naziva džihadom. Toliko puta upotrebljena riječ, toliko puta ponovljena fraza „sveti rat.“ Niko ne propituje, svi ponavljaju. Da li je to osobina maloumnih?
Korijen rječi džihad znači trud, ulaganje truda. Aspekti džihada su razni pa riječ takođe označava odupiranje i preobrazbu. Nije to pojam, kako nam poručuju zabrinuta lica sa CNN-a, vezan za vojsku, masovne egzekucije i samoubilačke napade. Borba je to protiv sebe. Džihad protiv tame svoga bića, borba za boljitak vlastite porodice, bitka za osvajanje novih intelektualnih vrhova i tek na kraju trud da se društvo i okolina unaprijede. Ne da se raznesu u spektakularnoj eksploziji. Unaprijede, tek onda kada uložimo dovoljno vremena, energije,resursa i strpljenja u vlastiti razvoj na svim poljima. Tek tada smo spremni na socijalni džihad, investiranje sebe u vlastito okruženje, nikako investiranje vlastitih dijelova tijela u razornu eksploziju. U onom trenutku kada je pojedinac prestao da vodi „svetu borbu“ protiv animalnih nagona svoga bića, tada je i krenula dekadencija društva. Veliki broj oboljelih jedinki tijelo nije moglo savladati. Društvo funkcionše na šizofrenim i truhlim konstrukcijama. Niko protiv njih ne ustaje niti se bori da ih detektuje i promjeni. Niko ne kreće u džihad protiv apsolutnog ludila svoje uže okoline. Kako krenuti u takvu borbu? Kao i u svaku veliku. Sitnim ali važnim koracima.
„Budi promjena kakvu želiš vidjeti u svijetu“ poznata je Gandhijeva rečenica. Možda ona bolje definiše džihad nego bilo koja stručna knjiga. Gandhi, i ne želeći, preciznije secira bit džihada nego većina imama i stručnjaka za sigurnost i zaštitu. A promjena je, kao i obično, jednostavna. Voziš, napraviš prekršaj, policija te zaustavlja. Uobičajeni društveni mehanizam je potplaćivanje policajca. Stop. Ovaj put ne. Bolestan si. Potplati doktora. Ne. U džihadu si. Nemoj kupiti radno mjesto za sebe, vozačku dozvolu ili mjesto na fakultetu za svoje potomstvo. Dostojanstveno prekorači baru čemera koje su iz sebe iscijedile sitne bosanske duše. Ne dopusti da u njoj i tebe udave.
Akt davanja mita čini nas ubicama. Davanje mita doktorima znači osiguravanje medicinske brige za sebe na uštrub onih koji ne žele ili ne mogu potplatiti bolničko osoblje. Uskraćujemo nekom medicinsku brigu kupujući pažnju doktora koju svi podjednako zaslužuju. Amnestiramo neodgovorne i pokvarene doktore da ubijaju. Poručujemo im da se brinu samo za one pacijente koji su im u stanju tu brigu novčano nadoknaditi. Ubijamo. Mislimo da nikada nećemo biti u poziciji onih potalčenih, onih koji nemaju, onih koje nemilosrdno ubiaju. Kupujemo vozačke dozvole i neznalaštvom ubijamo ostale ljude na cesti. Kupujemo djeci mjesta na prestižnim fakultetima koja ih uništavaju. Nije svako dijete predodređeno za intelektualnu realizaciju na najvišem nivou. Ubijamo budućnost vlastite djece. Ubijamo svoju djecu.
Nije džihad ubijanje eksplozivom. Odsustvo džihada, odsustvo iskrene borbe sa samim sobom, borbe sa pokvarenim društvom, to je ubijanje. Ne boriti se protiv sebe znači ubijati druge. Ko su zaista pravi teroristi?