U jednom trenutku jednostavno prestaneš pušiti. Spoznaja da više ne možeš stigne nenadano, poput one da Bog postoji. Sprema se dugo. Sav pređašnji život uvod je u taj momenat otkrovenja. Ipak te zatekne iznenađenog. Kažeš sebi da nećeš više. Toga dana zaista tako i bude. Ima tu nečega mnogo snažnijeg od tebe. Dani prolaze. Ustraješ. Cigare počinju da ti se po malo i gade ali ne želiš biti jedan od onih bivših pušača, a sadašnjih tersova, pa odbijaš evoluirati u zakletog neprijatelja duhanskog dima. Ne pozivaš nikoga u sveti rat. Šutiš i uživaš u nanovo stečenoj čistoći. Neki davno zaboravljeni mirisi su opet tu. Uživaš iznova u okusima koje sprženi jezik nije više mogao detektovati. Nove navike zamjene stare. Ne gledaš više na stvari kroz dim.
Tri je iza ponoći. Ne pušiš već godinama ali nikada nisi prestao slušati jazz. Rijetki znaju da su oba poroka podjednako opasna. Snimak je iz 1959 godine. Crno-bijeli. Miles Davis napisao je „So What.“ John Coltrane gostuje na kompoziciji. Nakon uvodnog dijela Davis prepušta scenu Coltranu. John svira više dušom nego usnama. Kadar je fiksiran na njegovo lice. Zvuk je moćan. Prodire u tijelo. Kamera se odmiče i u pozadini ugledaš Davisa. Briše znoj sa čela. Puši. Uvlači dimove kao da je ta cigara ona zadnja. Podsjeća na nesretnike kojima je dopuštena posljednja želja pred strijelajnje. Birao je baš tu cigaru za konačnih nekoliko minuta. I sretan je. Onda ponovo osjetiš sve to. Dim kulja u usnoj šupljini. Potrošeni filter prži prste. Želiš zapaliti još jednom. Želiš biti kao Davis.
Jazz ne prestaje puniti prostor. Postepeno shvataš. Oni su živjeli. Ti preživljavaš. Zaslužili su svaki dim. Ti zaslužuješ patnju. Živjeli su u ime života i sreće. Živiš u ime novca i iluzija. Okružen si predatorima. Mogli su iskusiti slast cigarete dok su brisali oznojena čela. Zaslužili su da ih odmori. Ti životinjski ždereš dimove u pauzama između ničega. Poušavaš kovanice trgovati za sreću. Zaboravio si svoju iskonsku prirodu. Nemaš pojma ko si zasita. Ne sjećaš osnovnog svojstva cigarete. Onog da ti pokloni tebe samoga na pet minuta. Da se vratiš sebi odvojen od svega. Ali treba imati hrabrost za takav poduhvat. Ostati sam sa sobom. Biti izolovan i ne upalšiti se ogromne praznine koju nosiš. Lakše ju je zatrpati ljudima, informacijama i hranom. Kada zapališ nakon pretrpavanja suvišnim onda od tih cigareta i umreš. Zatrpaju te u žurbi. Još brže zaborave. Dok su snimci bili crno-bijeli a ljudi u potrazi sa srećom niko nije umirao od pušenja. A pušili su skoro svi. I sjećamo ih se.
Gledajući Davisa i Coltranea osjetiš u kostima potrebu da zapališ. Želju koja te nikada neće napustiti. Još samo jednu. Ali odbij. Ne. Nekada je odlučno ne važnije od stotinu da. Izaberi da prstima, plućima i umom radiš druge, plemenitije stvari. Učini život ljepšim. Budi kao Davis i Coltrane. Radi i budi dobro. Nemoj biti „pušač“ koji izdiše besmisao.