Ako želimo da pričamo o individualizmu ili kolektivizmu, moramo prvo početi od značenja individue ili kolektiva jer se radi o političkoj totalizaciji upravo ova dva pojma. Dalje nam nekako logično djeluje da počnemo sa individuom, jer bi trebala biti nekako jednostavnija, singularna. Međutim ako uzmemo onu Aristotelovu definiciju ζῷον πολιτικόν (Zoon Politikon) ili živo biće u polisu, vidimo odmah da je nemoguće definisati individuu bez društva, kao što nećemo bez nje moći definisati društvo. To ćemo najkasnije uočiti kod prvih opisa polisa, gdje ga Aristotel vidi kao organizam sastavljen od svojih organa. Tako već u samom pokušaju definisanja pojmova o kojim želimo da pričamo dolazimo dakle do međusobnog odnosa individue i kolektiva. Kolektiv je sačinjen od individua, a ona jeste samo ako je u kolektivu. U suprotnom nema potrebe za svojom definicijom. Šta to znači?
Ako ćemo preskočiti nekoliko filozofskih koraka, i pokušati definisati dobro društvo ili dobru individuu, reći ćemo naravno da individua treba da bude dobra prema društvu, a društvo dobro prema individui. Međutim tu već nastaju problemi. Staljinizam je možda najbolji primjer za individuu koja je totalno podređena društvu. Međutim trebamo se sjetiti one poznate Staljinove izjave: „Jedna smrt je tragedija; smrt miliona je statistika.“, koja se na prvi pogled čini totalno suprotna onom za šta Staljinizam stoji. Mi smo danas radije spremni da tvrdimo suprotno od Staljina. Ali da li se zaista ponašamo tako?
Pogledajmo zločine. Poredimo ih jedne sa drugima i rangiramo po količini žrtava. Pored toga što su nam one „naše“ žrtve bitnije i važnije od „njihovih“, opet smo mi nekako manje krivi ako su oni pobili više nego mi. Hladna statistička komparacija uz primjesu pripadnosti. Zar nismo upravo mi danas Staljinisti? Ako pogledamo izvještavanja medija, tragedije su uvijek neke lične: Siromaštvo jedne porodice, muke jednog đaka, itd. – stradanje individue. Tragediju proživljavamo stoga uvijek kroz individuu. Međutim svi dobro znamo da ti slučajevi nisu jedinstveni, njih ima jako puno, ali kada se to tako prezentuje u medijima, uvijek poprima format statistike. Kada čujemo o procentu nezaposlenosti u državi, to je statistički problem, problem ekonomije, države, društva, i ne doživljavamo to kao tragediju. – Pitanje je, da li je uopšte moguće kolektivna tragedija? – Odgovor na to pitanje ne može da bude da ili ne.
Sa jedne strane tragediju formalno nužno doživljavamo kao individualnu. Još od Antičke Grčke tragedije pa do danas, ona bazično funkcioniše na principu poistovjećivanja. Patnja i sudbina protagoniste, dijelom skrojena od Bogova, dijelom njima u prkos, nas uvodi u mehanizam prepoznavanja. Katarza se u tragediji dešava upravo jer u jednu ruku doživljavamo sebe kao stradalnika, dok se u isto vrijeme prepoznajemo u zločincu. Apstrihiranje sebe kao individue od onoga što je zlo u nama, tragedija faktički mijenja ono što jesmo. Taj mehanizam katarze je time dioba i amputacija nas samih. To da je upravo ta amputacija ono što nas boli, a ne puko saosjećanje sa žrtvom možemo da vidimo na primjeru horora. U hororu uglavnom imamo veoma jasnu podjelu na zlo i žrtvu i nismo u stanju da se identifikujemo sa zločincem. Naše poistovjećivanje je isključivo na strani žrtve i katarza potpuno izostaje. – Ostaje samo strah.
Sa druge stane doživljaj tragedije kao kolektiv je i te kako moguć, pogotovo onda kada je zločin kolektizovan. Ako uzmemo primjer Holokausta, pojedinačna žrtva postaje to samo zato što je pripadnik jednog kolektiva. Taj naravno može biti proizvoljno određen od strane zločinca. Dovoljno je da se individua proglasi pripadnikom kolektiva i zločin postaje „legitiman“. Sa druge strane je isto tako bilo dovoljno da se zločinac proglasi pripadnikom drugog kolektiva i „opravdano“ može da vrši zločin. Time se faktički vrši zločin nad individuama koje uopšte ne moraju da sebe vide kao pripadnika jednog kolektiva. Njihovo stradanje je i dalje individualno, kao što i zločinac to radi kao individua, ali sam proglas i pozivanje na kolektiv zločincu omogućava da se liši sopstvene odgovornosti. On nije u stanju da počini zločin u svoje ime, ali jeste u ime svog kolektiva. Time se efektivno doživljaj donekle razlikuje od onoga što zapravo jeste. To međutim ne treba da nas zavara da ga to doživljaj čini manje bitnim.
Osuditi svaki oblik kolektivizacije je pogrešno. Percepcija sebe kao dijela kolektiva je ono što nas čini ljudima. Ono što nas i čini individuama u ostalom. Od samog početka mišljenja, sreća pojedinca je utvrđena kao neostvariva bez društva. „Rad je izvor svog bogatstva i kulture, i jer je sav svrsi shodan rad moguć samo u društvu i kroz društvo, dobitak pripada nesmanjen po jednakom pravu svim članovima društva.“, (prevod autora sa njemačkog) pisao je Karl Marks u svojim zabilješkama za program njemačke radničke partije. Ne treba zaboraviti da isti taj Marks u Komunizmu utemeljuje prvenstveno individuu, njenih prava na slobodan izbor posla i slobodno razvijanje svoje ličnosti.
Bez kolektiva nema holokausta, ali nema ni kulture i vrijednosti. Kao što nam Marks pokazuje, kolektiv omogućava individuu, ne samo formalno pojmovno, već i suštinski supstancijalno. Kultura, kao najviši stepen društvenog djelovanja je isključivo moguća u društvu. Individua u apsolutnom smislu stoga nije uopšte moguća bez kolektiva. Međutim na koji način funkcionišu društva koja su bila socijalistička? Zašto skoro svaka od bivših socijalističkih država ima problema sa nacionalizmom, odsustvom novih progresivnih i socijalno svjesnih politika?
Upravo u ovim državama imamo praktičnu negaciju one Fukujamine teze o liberalnoj kapitalističkoj demokratiji kao zadnjem društveno-ekonomskom uređenju i kraju istorije i ostvarenje one Marksove parafraze Hegela o ponavljanju istorije: „Prvo kao tragedija, drugi put kao farsa.“ Upravo tako možemo opisati države nastale raspadom Jugoslavije – Farsa. Ako je prva negacija Kapitalizma kao najvišeg društveno-ekonomskog uređenja bio komunizam XX vijeka, koji je upravo završio kao tragedija, druga negacija su formalno demokratske, suštinski međutim autokratske države bivšeg istočnog bloka. Prvi put je imao oblik masovnih čistki, gulaga. Danas počevši od Mađarske, Poljske, Bjelorusije, Rumunije, pa do Rusije: Sve ove države su savršeno integrisane u globalni kapitalizam, čak i Kina. Međutim one sve boluju od nacionalizma ili nacizma naročito izraženog kod mladih. Iste te države međutim su dobrovoljni davaoci krvi Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj. – Upravo iz ovih zemalja, među kojima u zadnjih nekoliko godina prednjače Hrvatska, BiH i Srbija, je najveći broj mladih koji su napustili ili žele da napuste zemlju. I ne treba se zavaravati, bez priliva mladih radno sposobnih u ove “zapadne” zemlje njihove ekonomije bi se urušile, što od nedostatka jeftine radne snage, što, i mnogo bitnije, od izmjenjivanja starosne strukture i održavanju socijalnih usluga.
Ovako imamo još jedan potpuni paradoks: sa jedne strane imamo konzervativne mlade, sa jakom nacionalnom i vjerskom identifikacijom. Sa druge strane upravo oni napuštaju svoju zemlju u potrazi za boljim životom i to nerijetko baš u onim zemljama koje smatraju za svoje tradicionalne neprijatelje.
To me podsjeća na onaj vic o Rabinoviču, Jevreju koji hoće na emigrira iz Sovjetskog Saveza. Kada ga birokrata u odjelu za emigraciju pita zašto hoće da napusti Sovjetski Savez, on odgovara: “Postoje dva razloga. Prvi je da se bojim da će komunisti u Sovjetskom Savezu izgubiti moć, i da će se desiti kontrarevolucija u kojoj će za sve komunističke zločine okriviti nas Jevreje – opet će se desiti pogrom nad Jevrejima…” – “Ali”, prekida ga birokrata, “to je potpuna glupost, ovde se ništa neće promjeniti, komunisti će vječno ostati na vlasti!” – “Pa”, odgovara Rabinovič hladno, “to je drugi razlog.”
…
(Nastavak u 2. dijelu…)
Posvećeno Živku Maleševiću (1951-2016),
mom profesoru srpskog jezika i književnosti