Zahvaljujući Grasovim neredovnim, preskočenim, linijama, često imate priliku da upoznate na stanici različite ljude koji su krenuli na različita mjesta i sa različitim životnim pričama.
U svom tom čekanju i nerviranju oko preskočenog reda vožnje, gledanja na sat, psovanja u sebi, ljudi vam se prosto otvore i povjere…
Prišla mi je jedna žena s pitanjem da li znam kada je sljedeći autobus. Žurila je na posao. Već je kasnila. A trebalo je ranije da dođe da očisti prostorije, kako bi radnici mogli započeti sa svojim poslom.
Pitala me, hoću li i ja zakasniti u školu? Nasmijala sam se. Nasmijala se i ona kada sam joj rekla koliko godina imam i kada sam joj rekla svoju realizovanu ambiciju da završim sve školske obaveze što prije i da budem odrasla i svoja.
Žena je bila oduševljena mojim postignućem, a ujedno iznenađena mojim mladolikim izgledom. Ja tog jutra i nisam nešto bila ambiciozna, pa sam onako iskoristila jocker uobičajne floskule i rekla kako škola danas i nije na cijeni, niti vrijedi.
I prije nego sam završila sa uobičajnom retorikom, žena me prekinula s riječima:“Niste u pravu, škola je ipak škola.“
A onda mi je ispričala svoju priču. Završila je samo četiri razreda. A kako njen otac ne bi platio porez državi, odlučio je da nastavi školovanje, pa je zahvaljujući porezu završila osam razreda. Bila je odlična učenica i željela je, voljela je ići u školu.
Međutim, srednja škola bila je udaljena od mjesta u kojem je živjela. I male su šanse bile da pohađa i srednju zbog nepostojanja prevoza. Ali, njen dajdža se ponudio njenom ocu, da može stanovati kod njega dok završi srednju. Njen otac je to odbio sa riječima da je žensko i da joj neće trebati škola. Da joj je osam razreda sasvim dovoljno.
Prošlo je još par godina od tada, a ona se potom i udala. I danas živi sa dvoje djece, (jedna se kćerka već udala) i mužem koji zbog iznenadne bolesti ne može da radi, pa da bi mogla školovati djecu, radi, čisti po stanovima i firmama bez da je prijavljena i zdravstveno osigurana. Njen jedini cilj je da njena djeca budu obrazovana.
Kad smo već razmijenile imena, rekla mi je:“Amela, ja svom ocu nikad nisam oprostila što me nije pustio da se školujem. Sada bih barem imala posao i bila bih prijavljena. Imala bih i bolju platu, …škola je ipak škola.“
Oči su joj bile pune suza. Nisam ništa odgovorila, samo sam je zagrlila…
Na osnovu jučerašnjih rezultati popisa u Bosni i Hercegovini živi 2,82% nepismenog stanovništva. Koliko se žena krije u ovim procentima koje se nisu školovale, samo zato što su bile žene?
Amela Topuz