11.05.2016.
Memljivim zidovima male prostorije, uz ritmično krčanje zvučnika, trčkarale su razigrane boje s izvorom u razdrndanom televizoru. Kosmata ramena virila su iz požutele potkošulje. Umoran, nikakav, nervozan, očajan, pomalo sanjiv, a napolju ptičice… Ček, kakve ptičice? Šta ja trabunjam? Prenese me na trenutak. Pa ovde nema ptičica. Ovo je Republika Srpska. Sve ptičice su emigrirale i svila gnezda na nekim, ako ne lepšim ono svakako sigurnijim prostorima. Prilika je sedela zavaljena u drvenu stolicu držeći noge na nekom rasklimanom astalu grubo gužvajući pravilne linije tek uštirkanog heklanja. Masne pantalone, koje su se povukle usled podignutih nogu, nagoveštavale su onu linijcu koja razdvaja dupe na dva dela, linijicu koja se jedva videla od dlaka koje su poticale sa istog mesta. Sve to je groteskno zurilo ispod naslonjača stolice u umornu ženu koja se vrzmala iza njegovih leđa, pokušavajući da, koliko toliko, prostoriju dovede u red.
Glasno „cccccccccccccc“, proceđeno kroz krezava usta, nagovesti komunikaciju između žene i muža.
– Ču l’ ti ovo ženo?
– Naša premijerka je upravo saopštila da su nam produženi životi za još četiri godine.
– A i ovaj veliki stručnjak i poznavaoc svih prilika, Lazanski, to potvrdi.
Žena ne prekidajući svoje kućanske poslove samo pogleda muža ugaslim i namučenim očima i klimnu glavom u znak odobravanja, na šta se muž razgnevi.
– A tuko jedna, ovi ljudi se slomiše od rada da nam poboljšaju uslove života, a ti kao neka ćurka pred bobanje znaš samo da klimaš glavom.
– Jesi l’ ti svesna šta ovo znači?
– Jesi l’ ti svesna da ako ih budemo opet i opet i opet glasali da će nam svaki put produžavati život za po četiri godine.
– Je l’ uopšte može da uđe u tu tvoju glavuču da smo na pragu da postanemo besmrtni.
– Da živimo večno kao što to i dolikuje SrBskom nebeskom narodu.
Žena ostade ukočena. Ne zato što ču ove činjenice, nego što nije znala kako da postupi da ne bi opet izazvala bes svog dragog muža.
– Šta si se ukipila tu ko vrljika za buraniju, trči u prodavnicu i donesi mi koju pivu.
– Ovo mora da se zalije.
– Ali u kući nam nije ostalo ništa para. Tihim i plašljivim glasom prozbori žena kroz skoro zatvorena usta. Par preostalih dlaka na ćelavoj glavi se nakostreši, dok je rumenilo u obrazima domaćina dosezalo tačku usijanja.
– Ti u ovakvom trenutku pričaš o parama, isparila dabogda.
– Trk u prodavnicu i reci da ćemo prolongirati isplatu pive dok ne dobijem borački dodatak.
– Ali već im dugujemo više nego što primiš kao dodatak.
– Ako ne prestaneš da govoriš „ali“ i ne uradiš kako sam rekao iz ovih stopa primićeš ti dodatak, ali u batinama.
– Baksuze jedan.
– U ovom trenutku si našla da kukaš, u trenutku kada smo na pragu besmrtnosti.
– Jesi otišla?
-Evo, evo polazim.
– Ček pre nego što odeš, da ne zaboravim.
– Od idućih izbora samo da glasaš za SNSD i ne samo ti nego i onog tvog šuntavog brata da nateraš i sve ostale iz familije.
-Zamisli samo, živećemo zauvek jedno pored drugog. Žena samo tužno klimnu glavom i bezvoljno izađe iz kuće.
02.10. 2016.
Žena pognute glave i umornog hoda, u pratnji glasnog i neotesanog muškarca, uđe na biračko mesto. Pošto preuze glasački materijal, laganim korakom se odšeta do mesta za glasanje, koje je bilo zaštićeno od pogleda radoznalaca. Drhtavom i čvornatom rukom, kože hrapave tako da bi njome mogla da hobluje parket, uze olovku koja bi privezana nekom kanapicom, čisto da je neko ne bi ukrao. Poče nešto da švrlja po glasačkom listiću, a po prvi put se u njenim očima pojavi sjaj i nada. Početne nažvrljane linije i linijice počeše da dobijaju formu. Sa sve više žara i entuzijazma, umorna žena je dovršavala svoje životno delo. Odloži olovku i još par trenutaka se sa oduševljenjem zagleda u produkt svoje hrabrosti. Na papiru je ogromnim slovima, sve sa malim čipkastim ukrasima po ivicama pisalo „MARŠ U PIČKU MATERINU I TI I TVOJ SNSD I VEČNI ŽIVOT SA VAMA“
Kao da se vrati u stvarnost, svesna da je i suviše dugo okupirala glasačko mesto. Hitro ustade i bržim pokretima uputi se prema glasačkoj kutiji u koju ubaci svoje malo remek- delo.