Postoje neke istine u koje se bojiš pogledati.
I zatvaraš uši i oči, žmiriš kroz grčevito stisnute prste. A one te stižu, probijajući se ledeno kroz ustajali krvavi zrak.
I vrište u tebi sve tišine u ehu vriska nekog djeteta, čiji vrat reže oštrica noža.
Mjesto radnje: Logor Jasenovac.
Vrijeme radnje: Drugi svjetski rat.
Može li bilo koja istina opravdati istinu satkanu od krikova? Može li bilo koja istina dati alibi za pogled majke pred čijim očima odlazi zraka života iz očiju njezinoga djeteta, čija glava se lomi kroz presječeni vrat?
Ne može.
I ja bih ponekad, tako rado, pokrila oči i uši rukama satkanih od nekih drugih istina. Da nije pogleda majke. I krika djeteta. Samo jednog djeteta.
Nedavno je održana premijera filma Jakova Sedlara, Jasenovac – Istina.
Prije prikazivanja u Zagrebu i Splitu, Sedlar je , naravno, morao „počastiti“ dijasporu po Njemačkoj. Ta zna se da su tamo u Stuttgartu veće ‘rvatine od onih tamo jadnika u Hrvatskoj, koji još danas oplakuju jednu mladost na pragu devedesete, pokošenu u nekom kukuruzištu, jarku, izgubljenog pogleda čiji zadnji trzaj oslikava besmisao svih ratova.
Dok su se velke ‘rvatine u Minkenu (bogare ti, a gdje drugdje) bubale u prsa junačka i pjevale ustaške pjesme gledajući rat na televizoru k'o nogometnu utakmicu uz uzvik: „Naprid naši“, pa cug pive, tamo negdje gorila su sela, gorili gradovi.
Gore groblja i bijeli kovčezi. I zastave.
Na humkama uz počasni rafal i plave osmrtnice.
„A šta'š, to su naši ‘eroji, nek im je na ponos majkama“, spusti na tren glavu, glocni malo janjetine, zalij bavarskim pivom, prekriži se i zapjevaj. Sedlarova Istina o logoru Jasenovac im je došla kao morfij, orgazmička ekstaza domoljublja.
Da Sedlarovom istinom eutanaziraju istinu. Da brojkama ljude pretvore u brojeve.
Jesu li u pitanju desetine ili stotine tisuća mučki, krvnički ubijenih? Mogu li zločini poslije četrdeset i pete marginalizirati zločine prije četrdeset pete? Ne mogu.
Pametnom čovjeku dosta je jedno ubijeno dijete da spusti glavu i zašuti. No, na ovome svijetu, pametnih je vrlo malo ili je glupost uvijek glasnija, ko će ga znati…
I taman ja smetnuh s uma taj Sedlarov tulum kroz povijest i nebulozne komentare filma kroz virtualno rafalanje lijevih i desnih, kad pročitah šokantnu vijest da je Sedlarova Istina o Jasenovcu prikazana – djeci.
Mjesto radnje: Srednja škola Sisak.
Vrijeme radnje: Sat vjeronauka!
Zavrištaše u meni svi prigušeni krikovi majki. Uplašene djece.
Zavrištaše u meni sve moje uspomene, svi moji satovi vjeronauka, u mjesnoj crkvi, na koji sam rado išla. Kada nam je fra Kamilo pričao o ljubavi, Bogu u svakom čovjeku, drvetu, kamenu, oblaku, nebu. Kada je vjeronauk stanovao u Crkvi.
Kada je postojala samo jedna istina: Ne ubij.
Vjeroučitelj Kraker, koji je film prikazao učenicima srednje strukovne škole u Sisku, film je navodno dobio od sisačkog biskupa Košića, s jasnom uputom da film prikaže učenicima. Film zbog kojeg će Sedlar, prema tumačenju većine pravnika, kazneno odgovarati na sudu radi krivotvorenih dokumenata i nevjerodostojnosti o događanjima u logoru Jasenovac, prikazan je – djeci.
I onda se čudom čudimo kako su mlade generacije svih naroda na ovim prostorima tako nacionalno, desničarski nastrojene, a guzica im rata vidjela nije osim na filmu ili video igrici.
Što li je vjeroučitelj Kraker govorio toj već izluđenoj turbo folk instagramiranoj generaciji uz prikazivanje filma?
Kakvu li su poruku ta djeca odnijela sa sobom napuštajući sat vjeronauka, na kojem su glavnu ulogu trebali imati Bog i ljubav, a ne ustaše i partizani?
Ne znam. Možda… da tamo negdje postoji „naš“ i „njihov“ Bog.
Naši i njihovi zločini. Da zločin opravdava zločin.
Da Sedlarova Istina o Jasenovcu opravdava istinu krvavog noža na vratu djeteta, jednog zaklanog djeteta u logoru Jasenovac do četrdeset i pete.
I jednog izgubljenog pogleda majke.
Postoje istine u koje se bojiš pogledati.
A one te stižu, nosiš ih k'o pečat na duši, k'o tetovažu. I džaba žmiriš, od stida zatvaraš oči.
Tek kad ih ogoliš, pred drugima, pred sobom… manje će boljeti.