Od nedavno se može čuti posmrtni vapaj državne televizije za plaćanje RTV takse. Baš se tako može nazvati posmrtni. Da li baš?
Ne prođe glavni dnevnik u 19 ili 19:30 sati bez priče o naplati takse ili reklame o tome. Ne bi se to nazvala reklama. Više je prijetnja o gašenju Javnog RTV servisa. U zakonu o Javnom RTV servisu ne spominje se vlasnik ovog istog. Pretpostavljam da je to politička struktura odnosno Parlamentarna skupština BiH koja imenuje Upravni odbor, i kao takva treba i odlučiti o budućnosti ovog medija, preko kojeg nas pumpaju raznim bljuvotinama što se nazivaju izjave. Ako griješim neka me neko ispravi. Politički moćnici prodaju državu pa bi mogli i televiziju. Šta fali pokloniti nekom televiziju, otpustiti hiljadu ljudi, rasprodati opremu? To su uradili sa mnogim tvornicama, nekad cijenjenim gigantima na tlu Evrope koje su donosile milionske profite. I niko se nije bunio osim radnika koji ostadoše na ulici bez prebijene pare.
Nisam neki ljubitelj televizije već godinama. Kad crkne katodna cijev ili bilo kakav dio odgovoran za ton i sliku, čarobna kutija će u kontejner. I onda će biti zbogom televizijo. Palim ga samo kad nakratko da pogledam teletekst ili eventualno pogledam “bogom-dani” dnevnik. Da li bih se mogao nazvati prosječnim tv-gledaocem? Kad bi se mene pitalo, RTV taksu bih naplaćivao koliko ko vremenski bulji u ekran.
Kada bi se uradila analiza televizijskog programa Federalne televizije, RTRS ili BHRT-a, uredništvo bi zaradilo veliku jedinicu. Najlakše je napraviti emisiju političkog sadržaja, dovesti kontroverzne goste da narod pljuje svoje tv prijemnike. Zapravo, mogao bih potrošiti mnogo teksta šta to valja, a šta ne valja u programima državne televizije koja uporno laže narod o najkvalitetnijem programu, a ovamo sastavljaju kraj s krajem. Izvinjavam se, ne mogu progutati tu priču.
U Zakonu o javnom servisu (čitao sam samo onaj koji stoji na web stranici BHRT-a) spominje se da se BHRT izdržava isključivo putem RTV takse i marketing-a. Ne vidim ništa loše u tome, osim da je marketing oslabio ili se televizijska bratija polakomila za markom.
Ovo prenemaganje, jaukanje o teškoj situaciji javnih emitera vidim samo kao pohlepu da se izmuze još koji “dinar” dok se još može, jer će se u budućnosti najvjerovatnije novac morati dijeliti s kablovskim operaterima.
Za sada je još uvijek na snazi plaćanje odvojenih računa, jedan kablovskom operateru a drugi gospodi iz državne televizije.
Veliki apsurd i sve tome što jedino BiH nije prešla u digitalno emitovanje signala. Ovo kukanje državnih emitera vidim kao pokušaj pljačke već finansijski izrabljenog stanovništva. Prijetnja da će se državna televizija ugasiti jer je neregulisan sistem naplate je neosnovana. Pokušaj da se RTV taksa naplaćuje uz pomoć računa drugih firmi kao BH Telecom je dokaz pravne nemoći glavnog audio-vizuelnog medija. Gledaoci su osuđeni na prepucavanja političara i javnog rtv servisa.
Bio bih loš prognozer ako bih rekao da će tv-program biti kvalitetniji ako se nekako riješi problem RTV takse. Posebno smo pogođeni velikim problemom oko prelaska iz postojećeg analognog u digitalni signal, ne gledajući na optužbe ometanja signala iz regije koja se digitalizovala. Čak i kada se digitalizujemo, a stvarno ne znam kada će to biti, opet će ostati isti problem naplate tv programa.
Apsurdno je koliko ta ista televizija daje prostora političkoj eliti koja ih šikanira vrtnjom u krug oko zakona. Možda kad bi nacionalna tv i radio dali malo više prostora edukativnim i kulturnim sadržajima, okrenula se narodu, i zaboravila na problem oznojenih guzica polupismenih funkcionera u kožnim foteljama, vjerovatno bi lakše došli do toliko željene marke.
Laganje naroda da su nezavisni medij je smiješno. Instrukcije dolaze iz fotelja, kreira se afera za aferom. Samo odabrane informacije o događajima iz RS-a dolaze u FBIH i obratno. Transparentnost putem ovih medija je zaboravljena stvar. I zašto bi narod plaćao malo zabave u dnevnom boravku? Neka financiraju medije oni kojima najviše služi, skupina sitnih duša oznojenim čmarovima u foteljama što mašu rukama, sipaju epitete u svrhu “pomirbe” među narodima a iz očiju im viri lični interes.