Živim u nekom svom svijetu. Lijep je, nevin i pomalo naivan. Okružen sam ljubavlju i pažnjom, znate onom pravom Majčinskom. Moja mama je nekad bila model, lijepo je izgledala. Meni je i danas ona najljepša, ali iako ja živim u svom svijetu nekad izađem iz njega i čujem kako moja mama sa svojom prijateljicom razgovara o onom njihovom svijetu, koji je manje lijep, nevin i naivan nego ovaj moj. Iako mama misli da ja ne razumijem o čemu ona priča sa svojom prijateljicom, ja itekako razumijem. Ali, kako da joj ja pomognem, kada mene u zakonu u njenom svijetu čak ni nema.
Gledam njene slike iz mladosti. Crvenokosa, vitka i lijepa. Oči smaragdno plave, osmjeh kao navezeni biseri, lice bez bora, kosa njegovana, puštena preko ramena. Osmjeh odaje svu ljepotu i zadovoljstvo njenog bića. Danas je njena kosa manje njegovana, osmjeh rijetko kad krasi njeno već naborano lice, a oči su izgubile smaragdni odsjaj, valjda od suza koje najmanje jedanput dnevno poteknu iz njih. Obično se krije od mene kad pokoja suza zarosi ta dva smaragda, jer kaže ne želi da mislim da plače zbog mene, kaže plače zbog DRŽAVE koja joj je oduzela sve. Tada nisam razumio šta to tačno znači, ali danas kad mi je mnogo bolje i kada sve češće izlazim iz svog svijeta i boravim u maminom, sad mi je mnogo jasnije. Moja mama je prije mog rođenja bila sasvim obična građanka Bosne i Hercegovine. Završila je srednju školu, upisala fakultet, diplomirala sa prosječnom ocjenom, jer se uporedo bavila i manekenstvom. Bila je profinjena i priznata građanka društva Bosne i Hercegovine. Nakon što se zaposlila, udala se za mog oca. Nedugo zatim došao sam i ja. Vidim po slikama da sam bio sasvim obična beba, album je preplavljen našim zajedničkim slikama, mama, tata i ja. No, kako sam rastao tako se primjećivalo da sa mnom nešto nije u redu. Ja ne znam ni danas što je tačno sa mnom, ali vidim da naš život više nije ni nalik na onaj u albumu dok sam ja bio beba. Mama je stalno sa mnom i pored mene. Mama više ne radi, a tata je otišao. Ne znam gdje, ali možda u tom njihovom svijetu je to tako, da tata jednog dana samo nestane. Tih dana sam pokazivao mami na našu zajedničku sliku dok sam ja bio beba, a mami bi krenuli potoci suza tako da sam prestao da pokazujem tu sliku mami, ali ju čuvam u svojim kolicima u jednoj pregradici. Ja nikad nisam išao u vrtić sa svojim vršnjacima, nego samo na par sati u neki dnevni centar, ovjde u Novom gradu u Sarajevu. Mama me odvede tamo da budem sa djecom koja također imaju svoj svijet, pored ovog maminog. Lijepo mi je tamo. Imam svu potrebnu pomoć i pažnju, skoro kao i sa mamom. U taj centar dolaze svi/e moji prijatelji/ce iz cijelog kantona, bez obzira na godište. Kad se vratimo kući, mama odmah uzme fascikl da arhivira hrpu papira koje je za vrijeme mog boravka u dnevnom centru morala izvaditi. Ja ju tako posmatram, a ona mi kaže: “Vidiš, dragi moj, koliko papira moram svakog mjeseca izvaditi, po nekoliko sati stajati u redu, a sve u svrhu da me još dodatno ponize i daju onu crkavicu od socijalne pomoći. Ja nisam socijani slučaj, a nisi ni ti. Ne znam zašto mi ne omoguće da radim kao i sav normalan svijet.” Nisam baš najbolje razumio sve to što mi majka govori, ali sam svjestan da je to svakodnevna tema moje majke. Kad nam dođe u posjetu njena prijateljica, čujem majku kako kroz suze izgovara da joj je DRŽAVA oduzela sve i pravo i dostojanstvo. Nitko ne brine o majkama djece sa posebnim potrebama, a ta ju prijateljica ispravi i kaže, nemoj tako ti najbolje znaš da to nisu djeca sa posebnim potrebama, to su posebna djeca. Onda majka nastavi kroz jecaje da ne zna što više da radi, moje stanje iziskuje dodatne troškove od logopeda, defektologa, psihologa, stomatologa, ortopeda,… a od crkavice koju primamo kao socijalni slučajevi mi to ne možemo financirati. Zašto mi DRŽAVA nije obezbijedila da mogu raditi, a svoje dijete ostaviti u specijaliziranom vrtiću koje će i njemu i svoj posebnoj djeci pružiti adekvatnu uslugu. Mene nitko neće da zaposli, jer smatarju da ću zbog svog sina mnogo češće izbivati sa posla nego li majke drugačije djece. Šta će biti s njim poslije mene? Obuzela me jeza kad sam to čuo , odmah sam pobjegao u svoj svijet i nekoliko dana nisam izlazio iz njega. Bio sam tužan, utučen i prestravljen. No, prolazili su dani, za njima i godine. Moja mama, heroina, nikad nije odustala od mene. Iako su joj neki predlagali da me da u neki dom, ona je na to jasno davala do znanja da sam ja njen jedini razlog za život i da neće nikad odustati od mene i borbe da posebnoj djeci bude bolje u njenom svijetu, u njenoj DRŽAVI. Aktivirala je sa na razne načine. Pokušava sa nekim bitnim ljudima da promijeni stanje u njenoj DRŽAVI i odnos prema posebnoj djeci. Nedavno je pisala inicijativu za izradu Pravilnika o akreditaciji u svim javnim ustanovama, kako roditelji posebne djece ne bi morali satima da čekaju na preglede, na neke papire i slično, već da sa tom iskaznicom imaju pravo prvenstva. Razočarala se kad je čula da ta inicijativa nije dobila potrebnu većinu na državnom nivou njene DRŽAVE, ali kako kaže, jednog dana će valjda bit bolje. Sada radi na tome kako kaže da me učini zakonski postojanim i vidljivim. Ja opet ne razumijem što to tačno znači, ali vjerujem u svoju mamu, kao što je i ona uvijek vjerovala u mene. Ona je za mene posebna mama.
Izvinite, zaboravio sam se predstaviti. Ja sam Sani. Imam 30 godina. U kolicima sam, uz maminu pomoć sam naučio neke stvari samostalno obavljati, govor mi se znatno popravio. Još uvijek se trudim shvatiti onaj mamin svijet, a onda mi mama kaže da se ne trudim previše, jer ni taj njen svijet ne razumije mene i meni slične, a čak su se čak potrudili da nas učine nevidljivim članovima društva. Znam da će mama istrajati u borbi za bolje uslove nas koji smo, kako kažu, posebni, ali me opet nekad obuzme strah od onog pitanja, šta će biti poslije nje.