Zašto žene često u vlastitim redovima stvaraju najgoreg neprijatelja – drugu ženu? Umjesto da se poput većine muškaraca drže zajedno. Pripadnice ljepšeg spola iza leđa će svoju poznanicu ogovarati, doživljavati je kao konkurenciju i nikada joj neće oprostiti uspjeh.
U posljednjih 100 godina žene su učinile gotovo sve što je bilo moguće kako bi se izborile za jednakost spolova. No negdje na tom putu jednakosti spotaknule su se o vlastite napore. Umjesto solidarnosti jedne prema drugoj, postale su jedna drugoj „vučice“.
Vučice! Zašto to posmatramo kao negativnu konotaciju. Na kraju krajeva vučica je nahranila Romula i Rema spasivši ih kobne sudbine. Vučice su dobre majke, nježne dadilje, diktiraju pravila u čoporima (a da alfa mužjaci o tome pojma nemaju), brane svoju teritoriju. To rade instiktivno.
Zašto se ne osvrnuti na mudrost Indijanaca Cherokee da je u nama je stalna bitka izmedju dva vuka. Jedan je zlo. To je ljutnja, zavist, ljubomora, tuga, pohlepa, arogancija, krivnja, ljutnja, inferiornost, laži, lažni ponos, samosažaljenje, superiornost i ego. Drugi je dobro. To je radost,mir ljubav, nada, poniznost, ljubaznost, dobročinstvo, suosjećanje, velikodušnost, istina, suosjećanje i vjera. Koji će vuk dominirati ovisi o tome kojeg hraimo.
Žene su strožije i kritičnije jedna prema drugoj, nego prema muškarcu.
Možda jer smo iz jednog ekstremnog kolektivizma prešli u ekstremni individualizam. Jako kompetitivno i tržišno orijentirsano natjecanje. I zbog toga se to spusti na razinu svakog pojedinca. Nedostaje nam zajedništva, ali i sinergije. Svaka žena traži svoju poziciju u u svijetu u kojem vladaju muškarci. Oni su vlasnici naše (ne)moći i na tome grade svoju dominaciju.
Zato iz poštovanja prema trudu onih koje su nam otvorile put ka slobodi i jednakosti, budimo i vučice i barakude i lavice i uzmimo svoj dio moći ne dozvoljavajući da nam prišiju i Herin kompleks.
” za konkurs”