Kada tri naroda, koje veže zajednička prošlost, jezičko iskustvo i slavensko porijeklo pokušaju graditi nacionalne književne kanone, sigurni smo da je odrednica «nacionalno» uvelike uzela prevagu nad književnim. Kanon, naravno, funkcionira po svojim zakonitostima, koje su, u slučaju naših triju zajednica, skoro pa jednake. Kanonski pisac autor je djela koje književna zajednica smatra umjetnički vrijednim i koja će se naći na popisu školske lekire. Njegova djela ne subvertiraju ni kanon ni naciju. I da, on je muškarac.
Od devedesetih su naši književni kanoni pretrpjeli mnoge izmjene. Da bi neki pisci uskrsnuli iz podsvijesti kolektivne memorije, drugi su morali iščeznuti. To je cijena kreiranja «čistog» kanona, po modelu iz 19. stoljeća – jedan narod, jedan jezik. Jedna književnost. Model koji će u našim zajednicama, čini se, funkcionirati još jako dugo. Mit o dugom, autohtonom književnom kontinuitetu, u kojem se međunacionalna književna prožimanja najčešće ignoriraju, ključan je u konstruiranju nacionalnog mita. Da bi se nacionalni kanon obogotio, nerijetko se prisvajaju djela drugih naroda. Jedan od posljednjih institucionalnih pokušaja je uvrštavanje Gundulića u Pet vekova srpske književnosti. SANU ignorira činjenicu da je u tom naumu davno pretekla HAZU. Književnost slobodarskog Dubrovnika davno je pala u sužanjstvo srpsko-hrvatskih nacionalnih mitova. I pokojeg talijanskog, što svima smeta.
U Hrvatsku književnu enciklopediju uvršteni su skoro svi bošnjački pisci. Izuzetak čine oni koji su, u nemogućnosti nacionalnog samoodeđenja prije sedamdesetih godina 20. stoljeća, birali srpsku stranu.
U nacionalo-knjiženim previranjima našla se i balada Hasanaginica. Poslije Fortisovog zaspisivanja (1774), prevedena je na skoro sve evropske jezike. To je, uz veliku književnu vrijednost, jedan od razloga koji je čini primamiljivom centrima moći koji konstruiraju nacionalno-književne mitove.
Balada koja oslikava muslimansku sredinu i u njoj tragičnu sudbinu žene uvjetovanu rodnom i klasnom pozicijom, univerzalizira patnju nemoćnih unutar patrijarhalnog društva koje ih određuje i sputava. U književnim previranjima, u kojima se neknjiževnim metodama, radi sitnih nacionalnih i nacionalističkih interesa vulgarizira umjetnost, ova balada postala je predmetom prijepora između srpske i hrvatske pseudoknjiževno-kritičarske misli. Srpska je po tome što se našla u Vukovom izboru, te što je prijevodima na evropske jezike «skrenula pažnju na sve lepote srpskog narodnog pesništva». Općenito uzevši, kao dio južnoslavenskog jezičkog naslijeđa, našla se na meti uskonacionalnih intresa. Hrvatska je pak strana doživljava svojom jer je zapisana na prostoru Imotske krajine, koja se nešto ranije nalazila pod upravom Osmanskog carsva. Kompleksni društveni i politički odnosi bitno su odredili književna prožimanja naroda na granici. Kada dio hrvatske kritičarske kaste, da bi učvrstili ideju o hrvatskoj autohtonosti balade, spomenu da je baladu «morala spjevati žena kršćanka, jer se spominje stid kao odlika kršćanskog morala» vidimo o kojem je vulgarnom pseudoznanstvenom pristupu riječ. Nažalost, stid kao kategorija imanentna je svim zatvorenim, patrijahalnim zajednicama, bez razlike u odnosu na vjersko određenje. Hasanaginica je nastala kao svjedočanstvo otpora tom istom patrijarhalnom moralu.
Bosanaka/Bošnjačka strana pak grca u pokušajima da vrati pod svoje okrilje cijeli jedan zabludjeli književni korpus žrtvovan radi ideje o bratstvu i zajedništvu.
Tragika granice prenesena iz političkih u književne redove…
Ironija je što se balada, nastala iz nemoći opiranja patrijarhalnom moralu, našla na udaru različitih nacionalih interesa kojima je repatrijarhalizacija dio nacionalnog programa.
Čini se da je inteliterarni pristup književnosti u našim okolnostima jedno od mugućih rješenja. No, da bismo došli do toga, potrebno je mnogo više onih koji žive za književnost, a ne nacionalne programe.