Ležim ovdje u svom krevetu, u svojoj bijelo okrečenoj sobi. Lampa s moje s lijeve strane, čija svijetlost me svake 2 femtosekunde ubada u oči zbog svog neprestanog treperenja. Iznad radnog stola sat, čije kazaljke bude neki nemir u meni, iritiraju me. Ma sve me iritira. Kosa mi je i dalje mokra, miriše na cvijet jasmina. Taj miris budi stare uspomene. Podsjeća me na to kad bijah ona mala djevojčica kojoj je majka stalno češljala kosu. Govorila bi uvijek da joj je to nešto najdraže – češljati kosu svoje male kćerkice dok se u vazduhu osjeti miris jasmina. To putovanje u prošlost, kao i uvijek, uspratih dubokim uzdahom.
S moje lijeve strane na mom krevetu, spava moj četverogodišnji brat. Ne želim ga prenijeti u njegovu sobu, lijepo mi je slušati kako diše. Smiruje me. Posmatram ga i razmišljam o prolaznosti. Bože, pa do jučer bijah dijete. A sad? Sad stojim na raskrsnici puteva i ne znam kojim putem da krenem. Često se ljutim zbog pojedinih odluka svojih roditelja, s uvjerenjem da ne znaju kako je to biti u mojim godinama. A evo ja, tek nastala pa već zaboravila kako je to biti bezbrižno dijete. Ko se ne bi htio vratiti u to doba? Sumnjam da bi iko negirao postavljeno pitanje.
Kao klinci maštamo o sreći i ispunjenom životu kad odrastemo, međutim kako starimo, postajemo svjesni onog što se krije iza tih naših očekivanja. Jednom riječju, sranje. Oprostite na prostačenju, ali ne vidim nijedan drugi adekvatan način da bih to opisala. Da li smo, mi odrasla djeca, ostvarila svoja iščekivanja? Da li smo pronašli tu sreću koja nam se lažno osmjehivala u tim ranim godinama? Da li smo ostvarili svoje snove? Da li smo postali one osobe koje smo željeli biti? Ostaviću ovo na trenutak otvoreno.
Prisjetite se svojih osmogodišnjih sebe. Vratite se u prošlost. Čujete li sebe kako govorite “kad odrastem biću najbolji u školi, biću heroj, moći ću svima pomoći”? Bole li vas te riječi? Je li ta ista vaša osmogodišnja osobnost ponosna na ono što ste sad?
Stvorili smo sebi neki šematski način života. Živimo u laži. Uništili smo kako sebe, tako i ostale. Kujemo tuđe umove kako nam se prohtije. Nismo slobodni, a smatramo da jesmo. Postali smo prokleti materijalisti zaluđeni ovosvjetskom idejom biti “uspješan” ne poznavajući definiciju te riječi. Da, jer tako je to kad si odrastao. Zar ne? “To ti je život.” NE! Ja ne želim takav život! Ne želim taj svijet odraslih. Tek sam pokucala na ulazna vrata tog svijeta, tek stojim pred njima. Još nogom nisam kročila tamo, ali ono što vidim kroz ključaonicu tih trulih vrata mi se ne dopada. Budi u meni strah, hvata me jeza od te silne pokvarenosti, zlobe, krvoprolića i hladnoće u njemu. Nešto u meni govori da se okrenem, da pođem drugim putem. Ali ja ne vidim drugog puta! Ta raskrsnica na kojoj se nalazim se upravo pretvorila u slijepu ulicu iz koje nema načina okrenuti se i izaći. Neki glas u mojoj glavi mi i dalje govori da idem dalje, da ni ne pomišljam ući tamo. To je moja osmogodišnja ja. To dijete u meni se plaši, vrišti, plače, lupa šakama o zidove, viče!
Stojim pred svojim divovskim ogledalom, s srebrenim obrubom na zidu pored vrata. Gledam u u sad nasmijanu djevojčicu u rozoj suknjici na volančiče i svezanim repićem.
“A ko si ti? Kako imaš lijepu kosu! Miriše jako lijepo, isto kao i moja. Moja mama kaže da ja imam najlljepši miris kose. Kad odrastem hoću da imam tako lijepu kosu, baš kao i ti!”- govori mi djevojčica u mom ogledalu. Ćutim i posmatram ju. Slaba sam da joj odgovorim, sramim se pogledati ju u oči. “Ti si već velika. Ja jedva čekam da odrastem. Hoću da mogu pomoći mami da se opet smije. Znaš ona se više ne smije onako lijepo kao nekad. Ali ja sam još mala kažu, pa jedva čekam da budem kao i ti da mojoj mami vratim osmijeh na lice! Hoćeš mi i ti pomoći?” – nastavlja ona. Klimnuh glavom. “Obećaješ li?” Klimnuh glavom. “Hvala ti. Ne na tome što ćeš mi pomoći, već što znam da mi je sad budućnost u sigurnim rukama.”Djevojčicina izjava me jako zbunila. “Ne razumijem te, pojasni mi.” – dodala sam. Samo mi se smješka, ne odgovara mi. “Reci mi! Moram znati! Šta hoćeš da mi kažeš? Reci mi zašto me boliš? Zašto je bolno gledati te? Ne idi sad! -vičem, udaram klečući na koljenima od ogledalo. Ali djevojčica odlazi malenim koracima u svojim crnim lak cipelicama. “Molim te!” – uzviknhuh drhtavim glasom posljednji put praćeno bolnim uzdahom i očima punih suza. Djevojčica se okrenu i blagim veselim glasom reče: “Ja znam da si ti moj heroj, ti si ta koja će me spasiti”, te nastavila svojim putem poskakujući i pjevajući – cipelice mi od laka, pa zar nisam slatka. Te riječi su mi odzvanjale u glavi kao eho, ponavljale se kao film. Ja sam njen heroj? Ja? Jadno dijete, pa ja sam ta koja te je uništila, ne ona koja će te spasiti. Djevojčica je već bila nestala, a u ogledalu je ostao samo jedan žalosni prizor jedne osamnaestogodišnje djevojke, propalice, sjajnih očiju u kojima se već vidi gubitak želje za životom. Rekoh sjajnih? Ne u tom kontekstu kao što mislite. “Sjajnih” bi u ovom slučaju trebalo biti neuspjelo preneseno značenje za suze koje naviru u njenim očima. Hoću reći, mojim. Ma znate već na šta mislim..
Oči suzne, a niti jedna slana kapljica da se usudi skiznuti niz lice. Osjećam bol, tugu, osjećam da mi duša krvari ali.. suze ne teku. Jesam li ja zbog toga jaka, čvrsta, snažna? Ili sam pak slabija nego ikad jer ne mogu ni zaplakati? Ne znam.. No, nije ni bitno. Pokušajte zamisliti samo taj prizor jedne djevojke, izmorenog lica, tamnih očiju s pogledom hladnim kao apsolutna nula. Nemojte me pogrešno shvatiti. Nekad su te oči bile vesele, razdragane, zračile ljubavlju i toplinom. Sve je to s vremenom nestalo. Klečim dakle i dalje pred sopstvenim odrazom u ogledalu. Pokušavam se pogledati u oči, no ne uspijevam zadržati pogled.Ne mogu podnijeti, a kamo li prihvatiti ono što vidim u ogledalu. O Bože, da li sam to stvarno ja? Teško mi je povjerovati u to gledajući u tu bijednu sliku ispred mene. Dlanovima dodirujem svoje lice i pitam se, kad sam ja to odrasla, kad sam se promijenila ovako, kad sam izgubila pojam o sreći? OVO NISAM JA!
Kako vrijeme leti.. Prođe nam život dok udahnemo i izdahnemo. Nisam ni blizu starosti, ali već se pitam kakav će prizor tad biti u ogledalu. Hoću li biti u stanju reći da sam bila sopstveni heroj? Ili ću ostati ovakva propalica koja će u svojoj starosti oplakivati tračeno vrijeme. Bože, čemu svrha mog postojanja? Zar nisi mogao mene, ovaj dišuči komad bijede, ukloniti s ovog svijeta? Imam osjećaj kao da nisam prisutna, kao da je moja duša umrla. Zar je moguće probuditi se tek tako s prazninom u sebi? Nešto mi nedostaje. Ali šta? Šta? Bacih pogled još jednom u ogledalo. Da! Odgovor se nalazi direktno ispred mog nosa – u ogledalu. Nedostajem samoj sebi. Nedostaje mi osmijeh. Nedostaje mi ona osoba koja sam nekad bila i koja sam trebala postati. Kako vratiti tu osobu? Sjetih se: “ti si moj heroj.”
Budi svoj heroj. Spasi sebe i ostalu djecu.