Gledam je.
Gutam pljuvačku da ne zaplačem.
Ona čita. Selina čita.
Zaplesale su moje riječi.
Selina je djevojčica koja boluje od cerebralne paralize. Ima 15 godina i višestruka oštećenja zdravlja.
Dok u domu Lončarevih pršte veselje i radost zbog riječi koje teku s njenih usana, prvih riječi koje je ta djevojka pročitala, novoizabrana Vlada Republike Hrvatske sprema krvave škare.
Za rezove. Najkrvavije škare u povijesti svih vlada. Da odsjeku ono što je osobama s invaliditetom Ustavom zajamčeno. Jednakopravnost. Uključenje u zajednicu. Demarginalizaciju.
HDZ je najavio uvođenje dohodovnog i imovinskog cenzusa za osobe s invaliditetom. Treba se prišparati. Rez tamo, rez ‘vamo. Bit će para.
Ta puno je jednoj osobi sa stopostotnim invaliditetom najveća zajamčena invalidnina od nekih 180 eura kojoj je jedan od ciljeva ravnopravno uključenje u zajednicu. Gdje bi to oni mogli ionako potrošiti? Njima je svejedno hoće li buljiti u zid ili otići na sladoled. Pa eto, ako im je već do sladoleda, za tu velikodušnu i izdašnu svotu mogu kupiti svaki dan jednu kuglicu sladoleda. Inkluzija by Hrvatska. Kuglica sladoleda. To je demokratsko, Ustavom zajamčeno pravo. Da svaki čovjek ima pravo na kuglu sladoleda dnevno. E ne može, veli Karamarko, ku'š svaki dan jesti sladoled. Može svaki drugi, preskoči jedan dan. Treba štediti.
Što će donijeti rezanje proračuna i uvođenje dohodovnog i imovinskog cenzusa za civilne invalide u Hrvatskoj, zemlji članici Europske unije, zemlji svetici, zemlji bogomolji? Zemlji gdje se bubamo k'o pećinski ljudi u prsa puni ponosa što smo Hrvati. Domoljubi.
Ništa. Osobe s invaliditetom i njihove obitelji ionako grcaju na rubu siromaštva i društvene izoliranosti. Osiromašene plaćanjem privatnih terapija jer im država nije osigurala pravo na rehabilitaciju, obitelji osoba s poteškoćama ionako žive na rubu egzistencije. Pogodit će one koji se nekako još koprcaju radeći dva posla, stičući nekakvu imovinu. Ne nosaš pajdo vreće na leđima poslije posla za raskošna ljetovanja nego samo s jednim ciljem. Da netko na račun druge nekretnine koju ćeš krvavo steći uzme na skrb tvoje dijete s invaliditetom. Kada tebe ne bude više. Da ga ne smjeste u starački dom. Znate li činjenicu, da osobe s invaliditetom nakon smrti roditelja bivaju često smještene u staračke domove? I leže tamo 24 sata i čekaju smrt već od dvadesete godine.
Selina ne hoda, ali tako divno pleše rukama. Pleše očima. Pleše kosom.
Selina slika. Na mom zidu visi najljepši akvarel plavetnila koji sam ikada vidjela. Stopilo se tisuću nijansi plave u savršenu kompoziciju boja.
Jebo ti Sanaderu i Vidoševiću svoje umjetnine vrijedne milijune i milijune eura. Trunu ti u podrumu. Nikada nećete biti sretni kao ja kada pogledam njen akvarel na mome zidu.
Selina je skinula pelene s 12 godina.
Selina je počela čitati s 15 godina.
Selina priča viceve. Selina se smije.
Za sve te korake koje je naučila trebale su godine i godine svakodnevnih terapija. Najčešće plaćenih iz džepa. Jer su državni terapeuti prebukirani, a i ruku na srce ne vjeruju da netko može početi čitati s 15 godina, s pumpicom u glavi i s teškim oštećenjem mozga.
Eto može. I to nije čudo, to je svakodnevni rad i vjera u vlastito dijete. I njen potencijal. Ne postoji živo biće bez potencijala. Samo treba dobro zariti ruke u zemlju i rovati da ga izvučeš na površinu. Krvave i bolne su te ruke. Ali rane zarastaju, ostaje samo beskrajna radost novih uspjeha.
Ma Selina može sve. Jer ima majku. Koja će vlastitu kožu zgulit noktima ako treba za samo jedan napredak svoga djeteta. Od bebe kojoj su predviđali da će vegetirati do djevojke koja čita.
Ali Selina ne može bez tuđe njege i skrbi. Jer eto, ponekad noge ne slušaju.
Osobe s invaliditetom dobivaju doplatak za njegu i skrb u maksimalnom iznosu od nekih 70 eura. 70 eura. Udahnite, zažmirite i ponovite. Postoji li osoba, osim roditelja, koja bi preuzela njegu i skrb za plaću od 70 eura mjesečno. Prala, kupala, vodila na zahod, njegovala, davala bezuvjetnu ljubav? Postojala ili ne postojala, hrvatska vlada najavljuje žestoku otimačinu i juriš na tih 70 eura. Sledila se u meni krv.
Dok se po zagrebačkim trgovima upravo grade fontane vrijedne 28 milijuna kuna, dok se proračun za stranke povećava, dok Crkva izdašno uživa u svim beneficijima jer je konačno dovela na vlast njima podobne, oni su jurnuli na ti bijednih i ponižavajućih 70 eura. Može li mi bilo tko objasniti ovu računicu? Iako sam poprilično nematematički i nekalkulantski tip osobe zapamtila sam zbrajanje i oduzimanje. Otimačinom invalidnina i doplatka za tuđu njegu i skrb proračun se neće znatno povećati. Šalje li to hrvatska vlada možda poruku da im invalidska kolica smetaju pokraj svršeno uređenih fontana? Da ih treba smjestiti u stacionare, staračke domove? Da se sklone konačno iz vidokruga „savršene nacije“.
Zašto se nitko osim Ivana Sinčića, saborskoga zastupnika, nije oglasio na apel udruge Sjena koji je poslan svim vladajućim i oporbenim strankama?
Zašto su sve ove godine šutile „vladajuće“ udruge i savezi koje legitimno predstavljaju ovu ranjivu populaciju? Sada će graknuti k'o vrane i ispasti pijavice proračuna, jer dižu glas samo kada im se sprema otimačina ovoga jada i milostinje. Jao ti ga onome ko za sitne šolde proda vlastito dijete. Za fotelju i slavu.
Zašto Crkva šuti? Neće se petljati u politiku? Ma jok, gdje bi to. Samo kad debeli pop vikne na nedjeljno izborno jutro „za naše“, rulja brže bolje poleti s mise na biralište. Zna valjda pop bolje, bliži je Bogu. E pa nije pop bliži Bogu nego loncu iz kojeg vječito gladan kusa.
Domoljubna koalicija. Čiji dom ljubi i štiti i od koga ta domoljubna koalicija? Hrvatski dom? Što je to taj vaš hrvatski dom, gospodo?
Za mene, jedini sretan dom danas je dom Lončarevih.
Ko vas šiša sa Rolex satovima, voznim parkom, beneficijima, skupim odjelima. Kad se ne znate nasmijati kao Selina. Ja se danas smijem kroz zaustavljene suze. Jer..
Gledam je. Gutam pljuvačku da ne zaplačem.
Zaplesala je i zamrla moja riječ.
Ona čita.
Selina čita…
* za konkurs