Ne postoji mjerna jedinica za nedostajanje. Kako izmjeriti odlazak najdražeg bića, Vaše krvi, Vašeg drugog ja? Kako se naviknuti da je otišao osmijeh u koji može da stane cijela planeta.
Mislite da nakon prvog puta postane lakše. Da nakon prokletog Singapura, koji jedva nađete na karti, da će se promijeniti, ali ne mijenja se. Svaka stepenica do pasoške kontrole, tog dijela koji vas razdvaja, čini se kao najveći neprijatelj, noge odbijaju poslušnost i penjanje se čini kao da nosite planinu na leđima. U trenutku dok skupljate svu snagu da ne zaplačete, dok nestaje zraka u grudima i tamno postaje pred očima, u tom trenutku mrzite cijeli svijet, državu, sudbinu i nema mjerne jedinice koja može izmjeriti bol koji osjećate u grudima…
Boli, ali ne žalim. Kako da žalim odlazak na bolje mjesto, gdje Vas cijene i kao čovjeka i kao radnika. Mjesto gdje za šest mjeseci dobijete dva unapređenja, zahvaljujući samo sebi i svom trudu i radu. Da žalim zbog napokon dobre plaće i poštovanja prema urađenom.
Da žalim odlazak iz grada u kojem Vam osuđeni kriminalac koji je novac zaradio prodajući žene, u sred sjednice Općinskog vijeća jebe mater, odlazak iz istog grada u kojem Vam taj isti kriminalac na sred čaršije govori da ste kurva, jer ga ne šljivite ni jedan posto…u tom istom gradu u kojem načelnik ljubi i grli tog istg kriminalca.
Da žalim odlazak iz države u kojoj nakon trideset i kusur godina radnog staža dobijete crkavicu, kojom možete da platite jedan ručak za porodicu, u nekom boljem restoranu.
Pojedete taj jedan ručak, ostatak mjeseca živite od vazduha, a račune plaćajte klikerima.
Svi pišemo o odlascima hiljada i hiljada iz BiH. Ja ne mogu žaliti. Iako sa svakim odlaskom ode dio mene, djelić po djelić srca i duše, iako neću moći biti najdraža tetka, da pratim prve zubiće, prve riječi, korake, jer ću biti stotine kilometara daleko…i dalje ne žalim.
Imam taj trenutak vrijedan čekanja, taj zagrljaj čvršći od svake stijene, taj osmijeh u koji stane cijela planeta.
Mislite da Dodik, Izetbegović, Čović čekaju? Ne, njihovi mezimci i mezimice upravljaju firmama, a prate ih samo na skupa putovanja i školovanja. Bitna je naobrazba u „stranskim“ zemljama.
Dok Karamarko u susjednoj nam zemlji juriša na invalide, kod nas ovi „naši“ nemaju na šta jurišati, jer ti civilni invalidi ionako skoro pa nemaju primanja. Jurišaju oni zato godinama na sve drugo, od živog do mrtvog, od materijalnog do nematerijalnog…uzmi sve, i dušu i krv.
Izbjeglice u ratu, izbjeglice u miru. Nikad smiraj za duše. Ne opraštam Vam niti jednu suzu, niti jedan odlazak, tamne sjene na licima, prazninu u očima…ništa Vam ne praštam. Uzeli ste mi najdragocjenije, otjerali!
I dok ja čekam, vi kvazi zaštitnici mog naroda, naroda koji preživljava, a ne živi, mog naroda koji je sretniji ispod sunca tuđeg neba, mog naroda koji luta tražeći svoje mjesto pod suncem…Vi kvazi zaštitnici tog istog naroda, Vi pocrkajte!
Dok čekam, ako ne daj Bože postanem i samo sjena Vas, nek me uzme smrt.
Jer i smrt je bolja nego Vi!
P.S. Sjećate se mog teksta o bibliotakaru? E pa konkurs je poništen. Ipak imali mali djelić pravde i sretno sedmero onih sa bibliotekarstvom, nek “borba” bude fer i korektna.
*za konkurs