Od svih zakona kod nas je na snazi jedino Marfijev zakon, a pogotovo onaj njegov dio: Ako nešto može poći naopako, poći će naopako. Zato se pitam zašto se toliko prašine diglo oko novog, izmjenjenog, zakona o radu Republike Srpske. I zakonodavci, i poslodavci i radnici znaju da je zakon mrtvo slovo na papiru. Kod nas zakon služi da se u njemu pronalaze rupe. Nepotrebno je reći da se to uvijek završava na štetu radnika, bez obzira koji se Zakon o radu primjenjivao.
Poslodavce u privatnom sektoru zakon ne zanima, radnici iz zanimaju još manje. Oni primjenjuju isključivo pravila robovlasništva (čast izizecima, ako postoje!?), minimalna plata (pod uslovom da se uopšte isplaćuje) obavezno kasni, radno vrijeme neograničeno (od jutra do sjutra), uplata doprinosa i osiguranje (ponekad). Pravo na pauzu, topli obrok, slobodne dane u toku sedmice, godišnji odmor – zar to postoji u zakonu???
U javnim preduzećima je već druga priča, dijametralno suprotna. Preplaćeni nerad, radno vrijeme fleksibilno (na poslu su uglavnom kad nemaju ama baš nigdje drugo da odu), slobodni dani, godišnji odmor, regres, putni troškovi, dnevnice, raznorazne naknade i sl. – pa to je po zakonu, mora se poštovati!
Inspekcije rada su tek posebna priča i slučaj za razmatranje. Npr. ugostiteljski objekat(restoran velikog kapaciteta), koji radi u dvije smjene, ima prijavljena tri radnika. Inspekciji rada tu ništa nije neobično, osim jagnjetine u sosu od meda, koju degustiraju zajedno sa vlasnikom restorana.
Naivno je vjerovati da je donošenje Zakon o radu , i to po hitnom postupku, služilo uređenju odnosa između poslodavaca i radnika, još naivnije da mu je bio cilj zaštititi prava radnika. Novi zakon o radu Republike Srpske poslužio je i služiće u neke druge svrhe.
za konkurs