-Izvoli ući! Tebe smo čekali. Dobro došla.
Bože kako je sve sivo i staro. Mnogo knjiga sa ustajalim mirisom, mnogo listova, požutjelih papira, osjećam tu žutoću ustaljenu, ukoričenu i dugotrajnu. Već me svrbi lice. Ne sjećam se komunizma ali mislim da je ovako izgledao. Ovako ga je opisao i Orvel u 1984.
Ormar će se srušiti, pretrpan je, zato i jeste malo udaljen od prijemnog stola, tik uz računar, jedan od onih na kojima kucaš na udaljenosti barem pola metra, jednom rukom, naravno. Udaraš i ubadaš. Sve je uređeno dekorom koji sam govori, poručuje – Tu sam i trudim se da se ne vidi koliko se ima!
Na zidu umjetnost, nešto modernija, prepoznajem je, a on se čudi. Žao mi je reći, ali vjerovatno je imao pred očima napirletanu ćurku koja će samo klimati glavom i lagano uvijajući ramene se smjehuljiti na kojekakve iskaze i gluposti.
On je čikica, mali, ćelav i brbljiv. Ako ste čitali Pinokija i sjećate se lika koji je vodio cirkus, imat ćete ovog gospodina pred očima.
Počinje priča, ona prava politička. On je tu godinama, dobro se razumije. Umjetnik je, građanin, političar i šupljator. Ispra, opra, a šta je suština? Vjeruje u mene a izbori se bliže. Zamisli, vidi. Ti na plakatu. Mlada si, obrazovana, a takvi nam trebaju. Tvoja ekipa radi sa tobom, jedan lijepi plakate, drugi fotografiše, ti hodaš po gradu, iznosiš planove. Opet mlada si, ponavljam, znaš krugove, znaš na koja vrata da kucaš, a na koja ne. Ja ću ti pomoći, ali vidi sama ti to ipak. Ne moraš ostvariti ništa, ali ipak cilj ćeš postići. Provincija je ovo.
Čovjek zna! A gdje sam ja? Zašto baš ja? Ubjeđuje priča. Ti si ta, a potencijalna funkcija nije mala.
Mlada si, žena si.
Mučnina me hvata. Priča je ukrug, a pitanja je mnogo.
Cirkus je pozitivan, ali ni Pinokiju se nije dopao onaj u koji je stavljen. Mogu li ja kako razmisliti?
“za konkurs”