Oblaci su opet rasirili jorgan. I teska je tmina pokrila grad.
Ana je s mukom ustala i ovog jutra. Dugo se borila da otvori oci, dok je teska, siva svjetlost probijala kroz prozorska okna. Uzdahnula je, i naprezuci svaki misic, od noznog palca do obraza, oslonila se rukama o hladni bolnicki krevet i spretno se pridigla. Uzdah olaksanja. Bar jos sjediti mogu, sjetno je prosaptala.
M je jutros ustala prije svih. Iz ladice pokraj kreveta, uzela je gumicu za brisanje comrde. Stipaljkama iz korpe zakacila krajeve usana za obraze, da osmijeh ne pukne ko stari strik u avliji od one bure zimus. Progutala je knedlu. I jednu, i drugu, i trecu. Naredila ocima da suze presahnu i usla u dnevni boravak da napravi kafu. Valja joj odrzati casove Japancima, pa skuhati rucak, i napraviti kolac, i otici po karanfile.
Danas je Osmi mart i opet mirisu karanfili. Ali, zar je to dovoljno?
Anin bolnicki krevet smjesten je pored prozora. Iz upalih obraza i zutog lica, jos su jedino sijale oci. Gledale su mokru ulicu i kisu sto tiho sipi. Lutao je pogled po licima ljudi sto nekud zure razdragano. Jedna zena ima buket umjesto lica. Mirise sreca sa svakim njenim korakom. Druga nosi ukrasnu vrecicu i mase njome ko zastavom. Ponosna. Djaci nose cvijece. Majke nose osmijehe. Zaljubljeni ne mogu skriti sjaj u ocima. Na autobuskoj stanici, sklonjena od kise, cekajuci zuti dotrajali autobus, jedna starica drzi karanfil. Suze grunuse ko ponornica.
I M je nosila karanfil u sitnim joj, krhkim rukama. Kako cu ja bez nje i bez karanfila, pitala me neki dan. Kako cu ja na Osmi mart bez nje? Zurila je M, onako sitna i okretna, ko da sutra svanut nece. Cudo je ona, znas. Ledeni brijeg u pahulji snijega. Snaga spakovana u okvir njeznosti. Zurila je i lijevom rukom podesavala one stipaljke da osmijeh ne popusti. Desnom je grcevito drzala zelenu drsku karanfila ucrtavajuci joj oblik duzinom dlana, bojeci se da ce i onaj karanfil nestati.
Jer, evo, sve nestaje. I Ana. I istinski, pravi osmi martovi. I zivot prolijece.
Samo jos karanfili mirisu, ali zar je to dovoljno?
Magla je legla na krovove kuca. Sumrak se s brda kotrlja ko da ce negdje zakasnit.
Ana ja podigla desnu ruku i navlacila zastor na prozore. Boljelo je. Ruke su otezale. A zastori ko da su bili celicni. Stisnutih zuba, bodreci samu sebe i tesko uzdisuci, vukla je zastore. Iz inata. E neces, bola, ti mene nadjacati. Svadjala se sama sa svojom bolescu. Neces, majcin sine. Ta nisi ti prvi mangup koji me u zivotu spopade. Necija mehka, njezna ruka pruzila se preko njene. Znala je, ne okrecuci se. Zajedno su navukle zastor, dok je miris karanfila mazio nosnice.
Okrenula se i ugledala M, nasmijanu i vedru. Stipaljke su izdrzale. Sirio se miris karanfila po bolnickoj sobi i nosio ih u neke prosle osme martove. Oci su se punile suzama. I usne drhtale. M je skinula svoje carobne stipaljke i stavila ih Ani na obraze. Moze ona i bez njih. Pahulja je to koja leti mimo svakog vjetra. Kako ona hoce.
Oblaci su i dalje sirili jorgan. I teska je tmina pokrivla grad.
Osmi je mart i karanfili jos uvijek mirisu. Ali zar je to dovoljno, pitala se M.
Zar su nam osmi martovi samo najnovije haljine koje cemo obuci, najmirisniji parfemi koje cemo staviti dok se spremamo za veceru u najboljem restoranu do kojeg cemo doteturati u mahnito visokim stiklama lomeci noge i deformisuci stopala, al s osmijehom na licu jer cemo se sutra hvaliti frendicama po instagramu i fejsu?
Zar ne bismo trebali ustati za nasa prava?
Jer, znas, da je Ana u nekoj drugoj zemlji ne bi cekala svoj nalaz mjesec dana i ne bi ona mrcina od tumora porasla sa 6 na 11 centimetara. Ne bi cekala doktoricu iz drugog grada. I ne bi se patila, jer nema stele ni veza.
Da je srece, M bi radila u skoli sa djecom uceci ih kako osmi martovi nisu vecere ni pokloni, nego tvornice, pozari i borba za prava koja jos i danas treba da traje. I rekla bi djeci, prvo transparent, pa tek onda karanfil.
Jer M je gromada od covjeka.
Jer Ana je junacina.
Jer mnogo je mirnih, skrivenih heroja, o kojima nema ni slova ni rijeci.
Zar ne bismo konacno trebali ustati za njihova prava?
Za zenska prava? Za prava svih nas? Ona osnovna, ljudska?
Jer nije dovoljno samo da karanfili mirisu…
Za konkurs