Draga Bosno,
Ti, simbolu ljepote, ponosa, različitosti, najdivnijih i najsusretljivijih ljudi. Ne tako davno, vrijedilo se za tebe boriti. Vrijedilo je za tebe život svoj dati. I borili su se. Borili su se naši očevi da mi, njihova djeca, živimo u miru i slobodi, i u svojoj državi. Bosna je naša domovina. Ovdje se rađamo i umiremo. Ovdje se smijemo i plačemo. Do jučer su se naši očevi, tvoji sinovi, tako hrabro borili za tebe , da tu hrabrost mi, današnje generacije, ne možemo pojmiti. I uspjeli su, odbranili su ovo naše malo podneblje i podarili nam državu, ma kakva ona bila. Mnoge su se nade polagale u nju, mnogi su vjerovali u nju, zato su se mnogi borili i živote svoje dali. Bosna radosna, ostade odbranjena, zahvaljujući sinovima svojim. Da li vidiš Bosno moja gdje su danas sinovi tvoji?
Da ti kažem ja. Eno ti Senada Begića zapalio se na trgu u Cazinu. Prošle godine isto pokušali Ćazim Bajrić i Namir Pipo, protestvovali 26 dana ispred zgrade Vlade Federacije. A da ne zaboravimo Nermina Selimovića, Sabahudina Ćosića, Sakiba Balića i ko zna koliko njih za koje ne znamo. Eno prije nekoliko dana ubi se čovjek u Goraždu. Napisao pismo u kojem moli vlast da mu zaposli djecu. Zar se danas zaposlenje plaća životom? Zar se zaposlenje plaća samoubistvom?
Koliko se tvojih sinova večeras prevrće u krevetu, lomeći i kršeći ruke kako preživjeti nadolazeći dan, čime nahraniti danas svoju porodicu. Bosno moja, danas, na spomen tvoga imena umjesto da osjetimo ponos, prisjetimo se svih tvojih očaravajućih ljepota, danas tvoje veličansteno ime asocira na vlast koja skrnavi svako lijepo sjećanje na tebe. Tvoja djeca danas pljuju na spomen tvoga imena, tražeći prvu priliku da te zauvijek ostave. Pa neka, i nemoj da ih kriviš. Nisu oni krivi. Gdje su nestali svi oni ideali za koje se vrijedilo boriti? Znaš li?
Draga moja Bosno, izgubili su se pod vlašću kvazi-demokratskih institucija i kvazi-demokratske političke elite čija je dužnost bila da čuva tvoje sinove. Heroji poput Senada Begića su zaslužili najveće počasti. Njihove bitke nisu prestale. Vode ih svakodnevno. Najteže bitke se vode u njima samima, ili protiv tobože demokratskih institucija koje bi trebale biti u njihovoj službi. A šta su dobili? Koliko njih se, baš poput Senada, sprema na ovaj najstrašniji čin? Nekada dizali ruku na neprijatelja, danas na sebe.
Pa zar da ostanemo slijepi i gluhi na ovo? Zbog čega se ovi ljudi odlučuju na ovaj čin? Reći ću vam. Zbog kvazi-demokratske vlasti koju mi biramo. Svi smo jednako odgovorni za živote ovih ljudi. I ne, nemojte misliti da su vam ovi ljudi daleki i da se sve ovo događa daleko od vas. Ljudi koji su se borili za našu domovinu i koji je istinski vole su nam najbliži. Oni su naši.
Draga moja Bosno, sramota me. Stid me kad zaspim bezbrižno. Obuzme me stid svaki put kada pomislim da mi treba novi telefon, nova jakna i nove cipele. Čime sam ja zaslužila najnovije stvari, da li sam ikada išta uradila za tebe? Stid me ovih ljudi, naših očeva koji su imali hrabrost da stanu pred neprijatelja i brane svaki pedalj tvoje zemlje. Stid me što ne mogu učiniti ništa za njih. Ja sam samo malo zrnce koje nema važnost, ali barem mogu napisati nešto u njihovu čast.
I da, preklinjem vas. Preklinje vas jedno poslijeratno dijete koje zbog vas danas živi u miru i slobodi. Ne dižite ruku na sebe. Ne dajte Bosni da krvari. Pobijedit ćemo i ovu bitku.
Za konkurs.