1.3.2016.
Sjedim danas na autobusnoj stanici i čekajući autobus posmatram ljude oko sebe. Negdje žure, putuju, čekaju nekoga ili ko zna šta već. Ako se malo dublje zadubite prepoznat ćete na njihovim licima i po njihovim glasnim uzdasima ono što nam je svima zajedničko. Ne znam njihova imena, religiju niti priču ali osjećam da su mi bliski. Pokušavam pronaći odgovor zašto.
Danas se obilježava Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Razmišljam kako nikada ništa nisam učinila povodom obilježavanja ovog datuma. Imam dvadeset godina, poslijeratno sam dijete, kako kažu. Rođena sam u miru, odrasla sam u miru i evo, živim u miru (takozvanom). Poznato nam je svima kako se ovaj dan obilježava samo u Federaciji BIH, dok je u ostatku države, odnosno u RS-u , sasvim običan radni dan. Sigurna sam da i u ovom entitetu postoje građani koji se osjećaju dijelom ove naše nam države, no neko iznad nas nam godinama svjesno diktira pravila koja stvaraju podijeljenost i jaz između naoko sasvim jednakih ljudi koji godinama dijele istu sudbinu i životare na istom teritoriju, i niko ni u jednom entitetu ne živi bolje. Živimo u vremenu kada nam se čini da se cijeli sistem ruši, institucije i vlada su sve osim u službi građana koji su po definiciji nosioci suverentiteta i vlast je direktno odgovorna njima. Tako su nas barem učili u školi. Suočavamo se sa situacijom gdje je pak sve suprotno od onoga što smo naučili. U doba kada nas politički lideri svjesno dijele prema religiji i etničkom porijeklu i potpiruju mržnju jer nekome tako odgovara, mi moramo biti pametniji.
Često tako dok putujem autobusom ili vozim tramvajem, posmatram ljude oko sebe. Shvatam kako volim ove ljude. Istinski volim ove ljude bez obzira na njihovu religiju i etničko porijeklo. Svi mi u konačnici imamo nešto zajedničko- živimo u okviru granica iste države, i zaista, nikome ovdje nije lako. Volim sve ljude i sve građane Bosne i Hercegovine bez obzira u kom entitetu živjeli. Jer, niko nas bolje neće razumjeti do nas samih. Samo jedni druge imamo i samo jedni drugima možemo pomoći. I kao što kažu, jednu domovinu imamo, kakva je takva je, bolju nemamo (da li smo zaslužili bolju?). Ali možemo je napraviti boljom. Da želimo.
I ma gdje da odemo, jednim dijelom zauvijek pripadamo ovdje, tome najbolje svjedoče oni koji su otišli, pitajte ih. Pade mi na um rečenica koju sam bezbroj puta pročitala u „Tvrđavi“ našeg Meše Selimovića: „Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj.“
Pa po čemu se onda razlikujemo? Zašto nas dijele kada svi dijelimo istu sudbinu? Hoće li nam biti lakše ako nas podijele po nazovi enitetima i religiji? Očigledno ne. Dvadeset godina ova taktika nije urodila plodom, ali se iz nekih razloga i dalje držimo iste.
Vidjeti svoje vršnjake i mlađe generacije kako zatrovane nacionalizmom šire govore mržnje gdje god stignu najviše zabrinjava i nešto je najtužnije čemu danas možemo posvjedočiti. Dragi roditelji, zašto ste djecu koja su tek došla na svijet, koja žive najljepše godine svog života odgojili u mržnji i naučili da mrze drugog i drugačijeg? Zar ne želite najbolje za svoju djecu, zar ne želite za svoju djecu da žive u miru? Zar vi ne želite živjeti u miru? Pa tek smo se dokopali tog mira, a već ga odbacujemo. Oduvijek je u ljudskoj prirodi da traga za mirom i za boljim životom, samo je eto kod nas drugačije. U Bosni i Hercegovini mijenja se poimanje normalnog i sve što je suprotno od normalnog kod nas je sasvim normalno. Jednostavno, Bosna i Hercegovina je država koja pomjera granice.
Ja sam primjer djeteta koje je odraslo u miru i ljubavi i moji me roditelji nisu naučili da mrzim. Ne žele da proživim ono što su oni tokom rata, kažu. Moji najbolji prijatelji su Tarik, Nermin, Davor, Ana i Nikola. Božićni kolači koje Davorova mama s ljubavlju pripremi su najbolji kolači koje sam ikada probala. Svi zajedno dočekujemo i obilježavamo praznike i volimo svoju domovinu iako dolazimo iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine. Sigurna sam da u našoj državi postoji bezbroj pozitivnih primjera suživota koji se iz nekog razloga manje promovišu od nacionalizma i mržnje kojima nas mediji zatrpavaju svakodnevno. Pa ipak, Bosna i Hercegovina je zemlja divnih, najdivnijih naroda koji sa toplotom i dobrodošlicom dočekaju svakog gosta i putnika namjernika, zemlja bogate kulture i historije, najljepših prirodnih ljepota koje zaustavljaju dah i kojih se ljudske oči ne mogu nagledati. Mnogo je razloga da je volimo i da se volimo međusobno. Vrijeme je da stvaramo bolju budućnost, bolju domovinu sa više ljubavi, poštovanja i razumijevanja. Odgajajmo djecu u miru i naučimo ih da vole. Oni će ostati poslije nas, ispisivat će nove stranice historije i ukoliko im ne podarimo ljubav, bojim se da ćemo zauvijek ostati zaleđeni u vremenu. Ja svoju djecu ne želim odgajati u mržnji. A vi?
Za konkurs.