”Vrati mi moje krpice
Moje krpice od čistoga sna
Od svilenog osmeha od prugaste slutnje…”
Pruzala se ljubicasta ulica i vijugala u daljine, a ja sam zamisljala da je ona Borhesova, iz Buenos Airesa, i sve dizuci stihove, k'o celicni oklop prhkih rijeci, k'o plast dobrog viteza, trcala joj na grudi siroke, pahuljasto mehke.
Ali znas, ovo je Mostar, i ulica ne vodi u caroliju, nego u krhotine jedne rusevine sto k'o nozevi srce bodu.
”Staklena” je to. Zgrada porusenih snova i zatrpanih obecanja, sto vise ni ruku ispod kamena ne pruzaju. Zgrada smrvljenog djetinjstva i protjerane srece, sto vise ne zivi ni u sjecanju.
Okrenuh se oko sebe. Nista ovdje nije ljubicasto.
Neki dan su, kazu, ispred staklene nasli mrtvaca. Pricaju da se odvikav'o jedno 5 puta. Da je pokusav'o. Al opet bi se vrac'o na isto. Sto, bolan, pitali su. E sto ti to treba? Ostavi ta govna, govorili su. Pusti, okani se, batali, ponavljali su.
Jebiga, svijet mi bar na tren bude nekako lijep. Znas… Rekao bi i zasutio.
Ovaj put, zasutio je zauvijek.
Jer, tamo iza zidova staklene, nema carobnog aprila. Nema ljubicastog behara. Ni kestena u novembru sto mirise. Iza zidova staklene je smrad i trulez.
Zgariste snova. Sumrak svijeta.
I dok dopire zvuk praznicnih pjesama s Lenjinovog, toplog i mirisnog, dok se jedu breskvice i staklenom vunom prsti petljaju, dok odzvanja neciji smijeh i dok se obrazi poljupcima griju, iz staklene izlaze ispijena lica i drhtave ruke sto vise ispod koscatih ramena. Iz staklene se izvlace klimave noge sto vrludaju i namracene vijedje ponad usahlih ociju.
Groblje mladosti. Ponor civilizacije.
Jer vidjela sam ga neku vecer kako preskace zid isaran grafitima i ulazi u rusevinu. Isla sam za njim duz ulice. Ispod lipa. Ociscenih, sjajno bijelih trotoara. Mirisala je necija sreca iz Hotela Mostar. Mozda njegova, ukradena. Kroz stakla predvorja virili su osmijesi. On se nije obazirao. Zurio je ko da ga gone. Oni su se smijali. On je teturao. O vlastite noge se saplitao, sve trceci, zadihan, da stigne u svoj svijet.
Jedini bolji, jedini ljepsi. Svijet od iluzije satkan.
Jer iza oronulih starih zidova je na trenutak barem sareno. I neba ima na treptaj bar. I toplo bude, znas kako toplo i fino bude u staklenoj.
K'o u majcinom krilu. K'o na ocevim grudima.
Tamo sanjas na minut bar. Sanjas da si sretan.
Al stakleni su to snovi, znas. Pa se rasprsnu cim izadjes. I bodu stopala. I grebu laktove. I samo jos crnje oboje ovu praznicnu noc.
Skoro ce mrak. I grad se polako povlaci u tisinu.
Staklena baca sjene tuge po ulicama, krovovima, ljudima.
Jedan pas tromo kruzi Spanskim. Pogled mu tuzan. I rebra se oslikala k'o na rendgenu.
Ljudi prolaze kraj njega.
Ljudi ce uvijek prolaziti.
I ljubicasta ulica ce se pruzati i vijugati negdje u daljine, a ja cu sanjati da je ona Borhesova, iz Buenos Airesa, i sve dizuci stihove, k'o celicni oklop prhkih rijeci, k'o plašt dobrog viteza, trcati, sanjajuci joj, mraku uprkos, grudi siroke, pahuljasto mehke… Sanjajuci srecu…
”Vrati mi moje krpice
Vrati kad ti lepo kazem…”
Za konkurs