Tragična smrt dječaka Mahira R. pokrenula je ovih dana mnoštvo diskusija u bh. društvu. Postaju svi najednom psiholozi, policajci, sudije i sudski vještaci, bez da se koncentrišu na svoju zajedničku ulogu kojom bi jedino mogli nešto i promijeniti: onu građanina države Bosne i Hercegovine. Naša država, kakva god da je, ipak ima mehanizme koje građani mogu koristiti da promijene nešto što im u njoj smeta. Dakako, možda je naša borba dosta teža nego ona sa kojom bi se morali suočiti građani Holandije ili Francuske kako bi došli do svog cilja, ali možda je isto tako i istina da mi nikada i nismo niti pomislili pomoći da se izgradi bolje i sigurnije društvo, kako za djecu, tako i za sve nas, jer smo- pogledajmo istini u lice- prekritični licemjerni seratori koji i ovakvu situaciju koriste da dalje prošire mržnju i podjele. Građani Francuske, gospodo moja, protestvuju. Bore se kada osjete da su ugroženi. Traže izmjene zakona i praksi i ne staju dok ih ne dobiju. Ni njima nije dato sve na tanjiru, ali neviđeno se manje žale od nas. Gledam komentare i vidim osude. Osude roditelja, škole, društva, nasilnika, pa i nas samih. Pozive za linč i da je moje dijete u pitanju. Ono što najmanje vidim su ideje i inicijative za promjenu (sa časnom iznimkom roditelja koji su, čini se, odlučili da iz užasne situacije u kojoj se nalaze naprave barem nešto dobro).
Škola, gospodo moja draga, nije sistem izdvojen iz društva. Ne možemo očekivati od škola da budu pravedne ako su izrasle iz nepravde. Ne možemo tražiti školu bez nasilja, ako je čitavo naše društvo društvo nasilja. Po ulici nesmetano hodaju koljači i silovatelji iz devedesetih, žive takve sadističke i duboko psihički oštećene osobe među nama i pomažu da se kreira jedno društvo straha i nasilja. Mrzimo komšiju Srbina, mrzimo vehabije sa kratkim hlačama, mrzimo pedere, pa nam onda čudno odakle djeca takva djeca monstrumi među nama? Ma nemoj. A ako ste ikada rekli ‘Ma, sve bi’ ja to objesio’ ili sličnu rečenicu za bilo koju skupinu, gospodo moja, jednom takvom društvu i sami doprinosite. Nasilje se ne ograničava na jednu grupu, već predstavlja način razmišljanja, način ophođenja prema drugom i drugačijem.
Ovo što se desilo ekstreman je slučaj, ali nemojmo se zavaravati da ne postoji nasilje u svakoj od naših škola, odražavajući sve društvene podjele i sve naše mržnje. Nacionalne, vjerske, polne i rodne, ekonomske i ine. Pa i sada, dok smo svi šokirani tolikom monstruoznošću, pojedini nalaze za shodno da u svom kategoričkom razmišljanju nasilje ograniče na jednu sferu: privatne škole. Eh, da nisu htjeli da dižu nos i dijete upisuju u elitističku školu u koju ne pripada, sad bi sve bilo o.k. Opet, MA NEMOJ? Neću ni ulaziti u to zašto je takvo okrivljavanje žrtve pogrešno , već ću se zadovoljiti time da vam objasnim primjerom da konstatacija jednostavno nije tačna. Nasilje prožima bh. društvo, a naše škole, zbog rigidne hijerarhijske strukture, načina zapošljavanja i drugih pogodnih faktora su platforme na kojima zloupotreba moći i patologija naših uobičajenih društvenih odnosa najbolje dolaze do izražaja.
Vidite, nasilje dolazi u mnogo oblika i formi. Kada govorimo o nasilju, većina nas na našim prostorima misli na fizičko i seksualno, međutim i druge vrste nasilja veoma su opasne. Moja osnovna škola nije bila privatna, gospodo draga, već sasvim obična državna škola, ali nasilje je u njoj bilo svakodnevna, moglo bi se reći očekivana, pojava. Što je najgore, činilo se da ne postoje adekvatni mehanizmi zaštite. Fizički obračuni su se dešavali često, ali kazne, ukoliko ih je i bilo, bile su takve da situaciju nisu poboljšavale, već samo kažnjavale počinioce, a često i žrtve. Onako, na prvu, mogu se sjetiti barem jednog slučaja izbijenog zuba, razbijene glave i povrede nanesene nožem samo u svom razredu. U starijim razredima škole djevojčice su bile izložene seksualnom nasilju, dječaci su smatrali da imaju puno pravo da ih dodiruju bez odobrenja, te su ih na odmorima proganjali kroz hodnike pokušavajući se dočepati dijela grudi, dupeta ili prednjice djevojčice. Kako se na takvo nešto reagovalo? Nikako. Pritužbe su završavale slijeganjem ramena ili mlakim ukorima. Verbalnim, naravno, jer nešto takvo nije bilo za ozbiljnije kazne. Djevojčice su tako učile da drugi ljudi polažu pravo na njihovo tijelo i da im u slučaju nasilja niko neće pomoći. U slučajevima kada su vrištale ili se fizički branile, one su bile te koje su bile kažnjavane. Često se nisu usuđivale pobuniti protiv kazne, jer ih je bilo sramota reći što se zapravo dogodilo i puštale su da se njih označi kao agresivne, jer tuku druge bez ikakvog razloga.
Dječaci, fascinirani promjenama na svome tijelu, masturbirali su na časovima, pozivajući školske kolegice da pogledaju. Zgranuta, jedna prijateljica jednom prilikom je stolicu odmaknula što je dalje mogla od dječaka koji je ‘malog’ izvadio i šišao dlake, gurajući joj ih u lice. Nastavniku se nije sviđalo što joj je stolica bila van reda, pa je prišao i lupio je štapom. Ona, naravno, nije od stida mogla reći šta je bio uzrok. Mali brico prošao je nekažnjen. (Naravno, u društvu u kome se o seksualnosti ne govori otvoreno i ozbiljno, djeca je izražavaju na neprimjerene načine. Ali, to je već druga tema. Roditeljima se takve stvari, naravno, ne govore, pa se pitam da li su uopšte mnogi od vas svjesni da vam djeca kroz ovo i slično prolaze u školi.)
Nastavno osoblje je već posebna priča. Bilo ih je sa ozbiljnim problemima u kontrolisanju bijesa, te su učenike šamarali za pogrešan odgovor, bacali stvari na njih ako bi postavljali pitanja i vrištali na učenike zbog frustracija nastalih njihovim propalim životima.
U gimnaziji je nasilje prešlo na malo viši nivo. Već na samom početku učenici su u odjeljenja podijeljeni prema imovinskom stanju i društvenom statusu roditelja. Ja ne znam da li je tako u svim školama, ali priče koje sam čula od onih koji su školu ranije pohađali kažu da je tako bilo i u vrijeme Jugoslavije, barem u ovim školama koje tradicionalno pohađaju djeca ‘elite’ (gimnazija, medicinska i slično).
Vrlo dobro se znalo kome se smije dati jedinica ili smanjiti vladanje, a ko je zaštićen kao bijeli medvjed. Sjećam se slučaja u kome je mlada i naivna profesorica sinu vlasnika neke lokalne firme dala jedinicu, te potom vrlo dobro naučila kako sistem funkcioniše kada joj se na vratima pojavio babo. Ne znam šta se iza zatvorenih vrata dešavalo, samo znam da je jedinica bila brzinski pretvorena u peticu. Taj mali babin sin profesorici je divljao i na času zbog date ocjene, naučen da sve bude kako on želi, otimajući dnevnik i vrišteći na nju. Kome se profesorica mogla obratiti za pomoć? Direktoru? Ne nasmijavajte me. Direktorova kćerka bila je jedna od rijetkih u školi koji su imali prosjek 5.0 a nije pokazivala neki zavidan nivo inteligencije. Njoj su ocjene namještali čak i oni profesori koji se inače nisu dali slomiti od strane babinih sinova i maminih princezica, istina uz pokoji zajedljiv komentar. Šta ćeš, ne grizi ruku koja te hrani. Zna se ko je gazda u kući. Da, znam da se vama ovo možda ne čini kao nasilje, jer je u našem društvu normalizovano, ali upravo je to. To je očit prikaz vladavine moći, a ne prava. Profesori su prisiljeni da povlađuju privilegovanima, iako oni takav privilegovan status sami nisu zaslužili, te im daju nezasluženu prednost pri upisu na fakultet ili pronalaženju posla. Svima ostalima se poručuje da je njihovo da šute i trpe. Tako se u školskom sistemu vjerno reprodukuju i dalje stvaraju i potiču upravo oni mehanizmi moći koji nam ne daju naprijed.
U toj istoj gimnaziji sam doživjela i da mi jedan takav babin sin prijeti i spotiče me na odmorima. To nije ni blizu onome što je mali Mahir doživio, a bilo je dovoljno da nekih dana jednostavno ostanem kući, nespremna da se sa time suočavam. Na kraju sam, znajući da se nemam kome obratiti, u školu počela nositi mali džepni nož, nadajući se da ga ipak neću morati upotrijebiti. Vidite, nasilje, dragi moji, može izroditi samo još više nasilja.
Kada su zlostavljana, djeca se stide, a znaju i da će iz prijava i pobuna samo izaći loše posljedice po njih. Možda će da trpe ocjene, a nije isključena ni psihička, pa ni fizička tortura. Isto tako, dijete u tom stanju zna vrlo dobro da nema podršku okoline sve dok se ne desi ovakvo nešto kao što se desilo sa malim Mahirom. A tad se zgražamo, nudimo savjete, i žalostimo se što se nešto takvo, eto, dešava u našem divnom krasnom društvu. I čudimo se. Čudimo se, ali ko od nas bi nešto učinio da mu se dječak požalio? Možete vi pričati šta hoćete i sami sebe varati, ali iskustvo pokazuje da ne bi niko. Zlostavljanje se kod nas skriva kao sramota, sakrij da nisi dovoljno moćan da ti možeš da kinjiš druge i umjesto toga oni tebe kinje! Fuj, kako sramotno! Kakva si ti pička što tu kmeziš! Mora da si ih nekako izazvao! Najgora je ta vrsta nasilja, gdje znate da nemate zaštitu, da će sistem zaštititi zlostavljača.
U tom sistemu, srećom, nisam dugo ostala. Dobila sam školarinu za privatnu školu van zemlje, gdje su mi kolege u razredu bile djeca ministara, ambasadora, vlasnika nekih od najvećih svjetskih kompanija, ali nikada se nisam osjetila različitom od njih ni u kome pogledu. Ta djeca, iako nemjerljivo imućnija od onih iz prijašnjeg dijela priče, nisu koristila svoje materijalno stanje kako bi druge učinili da se osjećaju manje vrijednim. Jednostavno, imali su kulturu.
Zanimljivo je to. Dobro mi je jasno kako neko ko do početka rata nije vidio novčanicu od 100 maraka, pa onda ukrao milion, misli da je najmoćniji na svijetu. U svojoj glavi i jeste. U usporedbi sa onim što je bio prije, on je gospodar svijeta. Ovi naši gramzivi poslijeratni tajkuni najgora su vrsta fukare.
I tako, isprazni jadnici i dalje vladaju našim svijetom. One koji druge ne vide kroz njihovu monetarnu vrijednost nastavljaju da maltretiraju, potpomognuti onima koji bi željeli biti isprazni jadnici, ali nemaju dovoljno novca. Čitav sistem se, na kraju krajeva, i zasniva na njima. Da ti jadnici ne sanjaju o tome da i oni postanu zlostavljači, ne bi ove fukare mogle da se iživljavaju nad drugima, bez obzira koliko novca imali. Da funkcioniše država, da su na čelima institucija zaslužni, a ne stranački ljudi, ne bi nam svaka pa i najneznačajnija institucija bila uporišta korupcije i mjesto gdje se uče sistemi ponašanja koji odvode društvo u propast.
Do tada, škole će biti pune djece smeća i onih koji hirove tog smeća trpe. Djece poput Mahira, koja su otjerana u smrt, ali i onih drugih, koji bi voljeli da za jedan takav korak mogu smoći snage. Djece koju gledamo, a ne vidimo. Djece koju možda i saslušamo, ali na njihove ispovijesti odgovaramo sa ‘Nije to ništa, šta se žališ?’ i ‘Šta bi’ onda tek ja treb'o, šta se meni desilo?’ Hoćemo li možda izgraditi malo empatije kao društvo i priznati tuđi bol? Hoćemo li barem pokušati prihvatiti dječija iskustva kao validna, a ne izrugivati se njihovim problemima? Šta sad, koji je sljedeći korak? Hoćete li, gospodo draga, tu djecu gurnuti ili pomoći izgraditi društvo u kome neće skočiti?