Mi zivimo u svojim malim svjetovima na svojim malim planetama.
Svako na svome otoku. Svako u svojoj tvrdjavi.
Dizemo zidine iznad ociju i ponad usiju.
Da ne vidimo kako negdje neko bije bitke teze od svih nasih malih bitaka zajedno. Bitaka za koje smo umislili da su velike i najvece, jer nam pogled ne seze dalje od nosa.
Da ne cujemo kako neko moli da na trenutak zaustavimo jureci voz nasih uzurbanih, besciljnih, ispraznih zivota, kako bismo samo saslusali njegovu pricu. Kako bismo podijelili njegovu tugu. Jer lakse je udvoje.
Da ne vidimo suze u ocima prerano zaraslim u tugu. Ocima sto ih bolom obojise grube pesnice grubog zivota. Da ne cujemo krik nemoci i ocaja sto izbija iz svake rijeci, iz svakog uzdaha.
Dizemo ograde od bodljikave zice oko srca i pustamo puteve do istog da zarastu u dracu i korov. Da neko ne bi slucajno dopro do nas.
I sutimo. Skriveni u svojim tvrdjavama, sklonjeni u svojim svjetovima, poginjemo glavu i sutimo. Uvijek i o svemu.
Jer mi smo odgajani tako da sutimo. Mi smo odrasli u sredinama u kojima je sutnja uzdignuta na pijedestal. Nedodirljiva u svojoj velicini. Nesalomljiva u svojoj snazi.
Mi, u ovoj jadnoj i cemernoj nakaradi od drzave, nista drugo i ne radimo. Sutimo uvijek i svugdje. Majstori sutnje. Prvaci svog zanata.
Sutnja je postala nas identitet. Nasa prepoznatljivost. Nasa karakterna osobina. Sutnja je nase drugo ja. I prvo i drugo i trece. Koliko god ih imali.
Sutimo o onome o cemu bi trebali vristati. Vristati bi, bolan, trebali na sav glas. Da se kosa na glavi digne. Da se zalud rukama usi pokrivaju. Da vapaj zapara i srce i dusu.
Pa da konacno progledamo.
Ali jok! Mi i dalje sutimo. U kamen zazidani. Od vlastitog srca otkinuti.
U tvrdjave se pretvaramo.
Mi nikad nikome necemo biti rame za plakanje. Nikad nikome necemo stisnuti ruku. Nikad ni s kim necemo sjediti i plakati, grleci ga samo. Mi to ne znamo.
Mi nikad nikoga necemo pitati zasto okrece pogled ustranu. Gdje je nestao djeciji osmijeh? Zasto su usne zasutile? I ruke se iza ledja kriju?
Mi nikad necemo pitati ”Ej, sta nije uredu”? Nikad nikog necemo tjesiti. Ni rijec utjehe uputiti, blagu.
Mi nikad necemo stati u odbranu slabijeg. Nikad ustati da zaustavimo nepravdu.
Nikad zacepiti usta nasilniku. Nikad mu prste, u pesnicu skupljene, zaustaviti u letu.
Mi nikad necemo biti prijatelji koji ce zivotom zivot drugi braniti.
Ni roditelji koji ce djecu u ljude odgajati.
Ni ucitelji koji ce se pamtiti.
Mi nikad necemo biti neciji uzori.
Mi to ne znamo.
Mi nikad necemo odgojiti djecu koja ce ustati starijem u autobusu il tramvaju.
Koja ce pomoci starcu da predje ulicu.
Koja ce dati marku prosjaku.
Koja ce podijeliti sendvic sa skolskim drugom.
Koja ce odbraniti bespomocnog.
Koja ce voljeti poeziju.
Koja ce voljeti drugog i razlicitog.
Koja ce voljeti ljubav zarad ljubavi samo.
Jer iz kamena ne nice cvijet.
Osim onog divljeg, hladnog.
O, tvrdjavo kleta!
Zar od srece da ostane tek nijemi krik?
Uzdah tezak ko zivot?
Praznina bolna ko jeka?
O, tvrdjavo kleta!
Ja bih da opet budemo ljudi.