Lica: Narator, Ja, Moje Drugo Ja
Događa se u Univerzumu, na planeti Zemlji u Sarajevu, u vrijeme Božića 2015.
1.
Narator, Ja i Moje Drugo ja sjede u mračnoj sobi. Svjetlost ekrana računara obasjava lice.
Narator: (upire prstom u sebe) Ja!
Ja:
Ja sam dio Univerzuma.
Moje utočište je vječnost promjene,
Ja sam iteracija jedne složene prirodne pojave,
ja se stalno mijenjam,
moja sadašnjost je talas i pokret vilinskog kola čestica što mnom žubore,
što se igraju,
što me tvore,
što nastaju i nestaju,
što se razdružuju i udružuju,
i što iskre se i gase,
poput božićne jelke.
Ja sam u biti
običan,
beznačajan,
niko i ništa.
Gotovo isti kao i neki drugi čovjek.
… i zato ne razumijem kako ljudi ne razumiju, a pticama na grani je jasno – da smo Jedno. Svi smo i sve je Jedno, Jedno Mnoštvo, Jedno Bezbrojstvo…
Narator: Stani! Moje Drugo Ja.
Moje Drugo Ja:
Ne bih želio biti kritičan, ali hajde da pođem od sebe
Šta to ja tj. ti sad fakat radimo?
Ništa!
Sjedimo zajedno, a sami samcati pod crnim nebeskim svodom,
zarobljeni u magli i noći jedne neobično smrdljive kotline.
Čekamo neizbježni slom.
Kašljemo govna i na jednom blogu pod lažnim imenom,
tipkamo li tipkamo… monolog.
(više za sebe) Nisam ni maglu usisavao večeras.
Narator:
(narator ustaje)
Sada je dosta! Probudićete našu dragu Kćerku. Marš na spavanje!
(odhukne teško i kaže)
Ponekad Samog Sebe ne razumijem, a kamoli ovu dvojicu budala.
Gasi se svjetlost i zavjesa pada. Na zavjesi piše: „Zašto niste odobrili moj prethodni post?“
slika preuzeta sa: claybanksstudio.com