Svi kažu da sam prost, a niko da sam jednostavan. Jedno je stav, a drugo su stvarne mogućnosti. Mogu oni kako god hoće, ali ne mogu dokle god hoće. Hoću malo i ja! Jašta. Lako je kritikovati ove što kradu, trebalo bi i mi da se prihvatimo posla. Taman posla, taman da se preživi. Živi smo dokaz, prečesto nas pozivaju na sud. Sud časti – novčanom kaznom. Neka me kazne, pa neka me onda pomiluju, kad već niko drugi neće. Drugi su zauzeti poslom, gledaju samo u svoje dupe. Dupe po dupe – manjak sjedećih mjesta.
Mjesta nema panici. Ne paničite – brod tone. Mjesta u čamcu za spasavanje su unaprijed rezervisana. Klupa za rezerve je moj krajnji domet. Dunsteri su na terenu. Oni će na terenu ostaviti srce, a umijeće neće. Umijeće nikada nisu ni imali. Umjeće i oni da se opravdaju za sve poraze koje su nam nanijeli. Nanosi od poplava su nam donijeli najveće dobitke. Dobio sam nervni slom. Lomljiva smo roba, a oni nas šutaju. Utaju njihovih poreza mi plaćamo. Laćamo se novčanika, kad god njima zafali za jahtu.
Ja htjedoh, nisu mi dozvolili, odustati. “Od usta, ti, odvoji!” kažu mi “Našoj djeci da kupimo aute.” A u te aute sjedaju žutokljunci, daj Bože da običnoj djeci mozak ne iskljucaju, na pješačkom prelazu, na semaforu, “na crvenom”!