Zovem službenicu1 u Ministarstvu da pitam što je sa mojim zahtjevom, koji sam poslala prije više od mjesec dana. Javlja mi se službenica2 i kaže da pričekam službenicu1. Dok čekam, na otvorenoj telefonskoj vezi, slušam kako njih dvije ogovaraju službenicu3 koja nije u uredu. Spuštam slušalicu i ponovno zovem. Ovaj put mi se javlja službenica1. Objašnjavam joj problematiku svog zahtjeva i pitam zašto nisam dobila nikakav odgovor. Kaže mi da sačekam momenat, dok ona provjeri u svome kompjuteru da li ima mog zahtjeva na listi. Ostajem na telefonskoj vezi, dok se momenat pretvara u minutu, dvije, tri,…deset.
„Boga mi, nema ga.“ – dobivam konačan odgovor službenice1.
„Pa kako to“, pitam je – „orginal sam predala vama na protokol, a kopiju na ruke vašoj šefici?!“
„E, ako si predala šefici, to ti je ona sigurno izgubila, jer ona tako stalno gubi stvari.“
Gubi stvari?! Tražim da me spoje sa šeficom. Ponovno objašnjavam u čemu je štos sa mojim zahtjevom. Šefica mi kaže da nema pojma – uostalom, ona to preda svome zamjeniku na rješavanje, a zamjenika nije bilo mjesec dana, pa niko nije radio njegove poslove. Zovem zamjenika, ponovno mu objašnjavam storiju sa zahtjevom. Zamjenik mi se opravdava kako je bio na bolovanju mjesec dana i kako ga je po povratku dočekala gomila neodrađenog posla. Sada on treba da vidi šta se uopće krije u toj gomili papira na stolu i ako u međuvremenu otkrije moj zahtjev, javit će mi. Spušta mi slušalicu, bez pozdrava, ostavljajući mi opciju da strpljivo čekam, ili da ponovim zahtjev, pa opet strpljivo čekam. Ako ću pošteno…