A šta kada iskoristim sve riječi? Čime onda da ti kažem koliko te volim? Da li će moći sve da ti objasni dodir moje ruke na tvome obrazu, hoće li dovoljno jasan biti pogled koji te moli da razumiješ lupanje srca? Hoću li u pokušaju da pričam bez riječi znati na koji način približiti srž moga bića tvome, svoj doživljaj svijeta podijeliti sa tobom? Hoće li ti tada stići sve poruke koje sam za tebe šaputala vjetru, još onda kada sam u to da postojiš bila sigurna jedino po tihom šaputanju glasa iznutra koje mi je poručivalo da ne odustajem? Da li mogu da naslikam idilične pejzaže iz moje glave na kojima nas dvoje svaki put iznova igramo igru upoznavanja i zavodljivo vodimo ono drugo u slatki ponor nepovrata ljubavnog zanosa i bez šarenog kista slogova? Kako ti nego riječima prizvati u sjećanje svaki naš trenutak koji kao praznik slavimo u dokonim noćima u kojima smo jedno drugome jedina briga na svijetu, koji u tim momentima i prestaje da postoji, ostavljajući nam od svega jedino prostrani pokrivač noći ukrašen svjetlucavim riječima? Da li će duše jedna drugu da razumiju? Da li su riječi zapravo i suvišne? Hoćemo li se bolje shvatati onda kada umor ukloni barijere porukama ljubavi što putuju iz dubine jednog tijela u drugo? Sasvim je moguće da riječi nas i sputavaju. Stoga neću da se brinem šta onda kada ih sve potrošim u bjesomučnim opisima svoje ljubavi za tebe. Ljubav će sama naći način da ti kaže.