Ipak, ponekad, biras samocu. Odlucis se za tisinu. Bjezis u svoj mir.
Da rascistis svoje dvoriste. Sam. Svojim rukama pobacas tudje stvari.
Zalutale. Slucajno nadjene. Vec zaboravljene. Bespotrebne.
One namjerno smjestene tu, iza ograde. One za koje si mislio da su tvoje.
One greskom primljene. One s nadom cuvane.
One zabunom stavljene tamo gdje si mislio da treba, naivno se zavaravajuci da ce se fino uklopiti s tvojim stolom ili s tvojim cvijecem.
Dzaba. Koliko god uredjiv'o, shvatis da vrtni patuljak ne ide uz ogradu. Da moderna plasticna stolica ne ide uz drvenu seciju. Odudara. K'o vodoskok odskace. I shvatis da je vrijeme da patuljak ide van. Pa ga zajedno sa stolicom poklonis nekome. Nekome u cije ce se dvoriste odlicno uklopiti. K'o vjetar u mostarsku kotlinu. K'o sipak puklas u dracu hercegovacku.
Shvatis da u klupku tudjih niti, koje su se vremenom ispreplitale preko tvoga dvorista, moras naci one svoje. Odmotati ih. Jer toliko si se zapetljao, toliko pomijesao, da vise ne znas jel’ to vuces svoje ili tudje konce.
Mozda si, u medjuvremenu, misleci da zivis u svom dvoristu, presao u tudje. Pomjerio ogradu. Otvorio kapiju da ono tudje udje u tvoje. Pa sad vise ne znas gdje si. Tamo ili ‘vamo. K'o onaj ulicni cosak od kojeg mozes i lijevo i desno, i gore i dole. Pa svaki put stanes i biras i kontas kojim ces putem.
Jer ljudi te toliko opkole, toliko su posvuda, toliko su uvijek, da u tom ludom vrtlogu pocinjes gubiti sebe.
Jer zivot te gura i vrijeme podapinje, pa na tom ringispilu, na tom mahnito jurecem vozu smrti, s glavom naopacke i s mucninom u stomaku, vise ne vidis jasno i ne mislis ispravno.
Ipak, u jednom trenu skontas da vec previse juris, da vec predugo vristis i da je vrijeme da stanes. I sidjes. U svoje dvoriste. Medju svoje niti.
Da izbacis ono sto ti dusi smeta. Da pobjegnes od onog sto kozu grebe.
Da u samoci nadjes sebe.
Jesen je, ipak.
Trebat ce ti jedna klupa u dvoristu i jedan dzemper bas po tvojoj mjeri.