Znas onu anegdotu o dva Mostarca koja su sjedila na Rondou usred ljeta i hakala, ni manje ni vise, nego golubove? Golubove, bola!
Podne. Zvizdan pripek'o. Katran se topi. Ulice puste. Nigdje ziva roba. Oni sjede i sute. Dosada ziva. Odjednom, upratise dva goluba koja su sletjela tu negdje do susjednog stola. Praznog, dakako. Odmah, jedan od one dvojice za stolom pobjedonosno uzviknu: ‘Ta ce, bola, on! Vidi mu glave!
E tako ti je u Mostaru. Haka se svako. Pa cak i golubovi. Zuga se na sve. Pa cak i na DANAS.
A ustvari i ne slutis kako je blizu kraj i kako je bas to danas sve sto imas.
Jer danas jos mislis ima vremena. Ima vremena da je zagrlis, da joj stisnes ruku, da joj kazes koliko je divna i koliko si opcinjen njenim pogledom. Ima vremena da joj pruzis rame kao prozor s kojeg se vidi najljepsi zalazak sunca i grudi kao cijeli svijet. Ima vremena da je zoves na kafu, da pricas o strahu, o stidu, o ceznjama. Da joj otkrijes tajne i nade. Ima vremena da zajedno kisnete, ta bit ce jos kisa. Jesen jos ni pocela nije. Ima vremena da joj kazes koliko te nasmijava i koliko volis tu njenu djetinju radost. Ima vremena da joj, konacno, priznas ono sto tako dugo sutis, misleci kako, eto, ima vremena.
Neka, sutra cu.
A sutra bum! Pljas! Tras! Samarcina. Toliko jaka da ti se noge oduzmu, pa s mjesta ne mozes. Ni naprijed ni nazad. Jer sutra je nema. Sutra odlazi. Mozda u neki daleki grad na nekom drugom kraju svijeta gdje sunce ne zalazi kao ovdje i gdje nema mirisnog, toplog septembra. Mozda u neki drugi svijet. Tamo preko rijeke. Tamo u osuncana vjecna pocivalista. Tamo odakle povratka nema. A ti joj nisi rekao. Ni koliko je volis. Ni koliko je lijepa. Jer si uvijek cekao ono sutra.
Fucking sutra!
Mi smo ljudi koji ce sve ostaviti za sutra. Mi i zivimo u sutra. I u jucer. Nikad i nikako u danas. ‘Ta ce, bola, danas?!
A vrijeme odlazi. Kao i ljudi. I skontamo u jednom trenu, kad neke drage oci vise ne srecemo u gradu, kako nam fali ta njihova svjetlost. I toplina. I onaj fini ojecaj u stomaku. Shvatimo da ne postoji ni sutra ni jucer. Samo danas. I evo, od danas cemo drugacije. Odmah. Pa uzmemo telefon, pa krenemo do onog kafica, pa upadamo na fejs i pocnemo pisati tamo nekome…
Hocemo, evo, sad cemo… Ma mo's mislit!
Sutra je previse privlacno, previse srcu priraslo, da bismo ga izradili sa danas. Sutra je nas vjerni pratilac. Sutra je nas saputnik. I ne mozemo ga prodati za ovaj, mozda pravi trenutak. Niposto!
Sutra je teret koji nam krivi kicmu. I lomi krila. Pa ipak ga volimo vise od danas.
Sutra je nas prvi izbor. Nasa sigurna zona. Nasa bodljikava ograda oko srca. Sutra je laksi izbor. I kukavicki, dakako.
Sutra je glavna faca.
Sutra je zakon.
‘Ta ce, bola, danas?!