Znas, ne tako davno, ova curica si bila ti. A ovaj uplakani covjek tvoj tata. Jos jucer. Dok te grlio rukama i privijao uza se, stiteci te svojim tijelom.
Ti si bila srce, on pancirka.
Znas, jos jucer, oci tvog tate izgledale su bas ovako. Vristale su ocaj. Dobre oci sto su bjezale od krvozednih ociju monstruma.
Jos jucer tvoja kuca postala je prah. I jedan mirni, tihi zivot postao kosmar.
U plamenu, gorile su uspomene. A lagani majski vjetar, u oblaku dima, dizao ih do neba. Ni sliku nisi uspjela ponijeti. U avliji ostalo biciklo s pomocnim tockovima kojeg nisi ni provozala kako treba. Ljuljacka se pomjerala na vjetru. Sablasno prazna. Ispod oraha, prevrnute stolice i sto. Zdjela koju vjetar vitla.
Sta je praznina? Samo rijec spram takvih slika.
Jos jucer ti si se, skupljena u majcinom narucju, vozila u drndavom natrpanom busu koji se vukao i, sav tezak od neke muke sto mu se kroz prozore izlijevala, sto se na kozu ljepila, vozio ka nekom nepoznatom mjestu. Za sobom, vukao si gomilu sjecanja. I pitanja. Ni sav prostor za kofere ni jos deset takvih autobusa ne bi mogli pohraniti uspomene koje si nosio i stiskao, sve se bojeci da ti koja ne ispadne.
Cuvao si svaku. Cvrsto.
Jer znao si, one su sve sto ostaje.
Put je vijugao, drveca kraj ceste promicala, a oci, bas ovakve iste oci tvoga oca, jos dugo pratile tablu sa prekrizenim slovima Mostara sto je stajala kraj magistrale.
Muka je postala opipljiva. I rukom si je sklanjao s ramena. Iznad cela. Dzaba. Ujedala je za oci. Grcila je zeludac.
Jos jucer, ljudi moji! Jos jucer ovo smo bili mi. Ovo ste bili vi.
A vec sutra, ponovo mozemo biti. U nekom busu, na nekom camcu, u nekom autu, bjezeci od nekih teskih, krvlju umrljanih, cizama. I oci ce ti vristati ocaj. I gledat ces prazno oko sebe. I trazit ces neku ruku kao oslonac.
Trazit ces, na nekom stranom dalekom mjestu, luku spasa. Luku u kojoj ces usidriti sve svoje uspomene. Jer sad samo njih imas. I nadati se da ce taj brod uspomena jednom biti idovoljno cvrst da razvije svoja jedra i zaplovi ka najljepsim vodama rodnog kraja.
Tamo gdje mirise sreca.
Al vidis, brod ne mozes graditi sam. A i jedra je lakse dici udvoje. I ljepse je kad ti, dok polazis nazad, s obale masu neke ruke. One iste sto su te primile u svoj grad. U svoju luku. Sto su ti bile podrska kad si je najvise trebao.
Zasto ne zelimo biti ta ruka? Od cega smo sazdani? Kad su nam srca kamen postala?
Znas, mrzim tu stud u ljudima.
Taj krs i dracu i kamen draceviti. Taj kamen sto miran godinama stoji. A onda, zid ozida i sve prozore zazida i kamen sami postanes. Okamenjeni.
Mrzim tvrdjave u ljudima. I poskoke sto iz njih vrebaju.
Sunca nam treba.
Uzmi nas, sunce! Da upijemo tebe u svoje oci. Da se ugriju nase kosti. Da procuris, barem, ispod rebara.
Uzmi nas, sunce! Gorit u zagrjaju tvom ako treba.
Samo, od skoka poskoka otrovnog, cuvaj nas!
Od tvrdjava u nama, spasi nas!