Ne znam, neko čudno vrijeme ili sam ja čudna pa mi se ovo ‘sasvim normalno’ vrijeme čini čudnim. Eto, ne znam. Bitno je to da je sve postalo u tom nekom fazonu *Hoću, sve ću, samo da se svidim svima* Besmisleno ili bez smisla. Nikako da se odlučim između to dvoje.
Ako su u pitanju ljubavne veze… Momku se ne sviđa boja kose koju trenutno ima njegova djevojka, pa zašto je ona ne bi promijnila?! Ma hoće, naravno da hoće… Nego šta će! U biti ni ne dvoumi se. Nije valjda luda da ne posluša dragog. Pa u vezi su, ihiiiii. Ima dva mjeseca (ironija) Nejse. Nije u pitanju samo boja kose. Hoću da kažem nije to poenta. Kvaka je u tome da će djevojka/momak mijenjati ponašanje, frizuru, stil, način govora, izražavanja, samo da bi druga strana bila zadovoljna, Zašto, pitam se? Zar nije bitno kako se ti osjećaš u svojoj koži?! Meni, evo, jeste! I tako da mi se i te veze zgade, brate mili, pa i nemam volju da se upuštam u njih. Jeste da malo teže to objašnjavam svojoj mami koja onako kao iz znatižlje pita: A kada ćeš ti sine imati normalnu vezu? (inače kćerka sam, samo me oslovljavaju sa ‘sine’. Btw. ne smeta mi, jer se u nekim momentima i osjećam kao muško-sin) E, pa ne znam mama, jer ja Neću ako treba – neću!
Kako razgazih ove veze i jedan neozbiljan primjer, preći ću na stupanj ozbiljniji. Društvo! Raja, haveri, grlz, bros…itd. Ja imam neki poseban stav prema društvu – tj. osobama sa kojima provodim većinu svoga dana/života. Da bih nekog nazvala prijateljem, prije svega, moram ga dobro poznavati. Drugo vjerovati mu. I naravno, voljeti ga. I hvala Bogu, imam takve ljude oko sebe. Pazi sad… Oni su mi prijatelji jer se osjećam potpuno slobodno, prirodno, lijepo kada smo zajedno. Nema ustručavanja, prilagođavanja, biranja riječi. Dakle, kao porodica. Eh, sad mene zanima kako izgleda to društvo zbog koga se ti moraš promijeniti da bi mogao s njima funkcionisati? Djevojka koja nikada u životu nije pušila cigarete, ‘propuši’. Jah, gledam ja onako, gledaju drugi… mislim, ne vjerujemo, zatečeni smo. Nit je za pušenja, nit za opijanja, iskreno. Sićušna, mršava, blijeda. Ja se pobojah jednom da joj neće pozliti kada je zapalila onu cigaru, pa uvuče dim, pa se zakašlja, pa za malo joj oči ne ispadoše. Svaštaa! No, društvo kome se ona ‘prišlepala’ je pušačko. Da oni nju ne bi gledali nekako drugačije, ona je počela dapuši. Neka, ako treba ona hoće. Pa da. Super će joj biti. Furat će se da puši, raja će joj govoriti da je cool, krit će od roditelja-naravno, ali neka… Društvo to zahtijeva pa ona hoće. Čak će se i ‘ubiti’ alkoholom, samo zato što i drugi popiju pokoju. Zalosno je meni to. Jeste, eto, tako mi… Ne smijem se zaklinjati. 😀
Dolazimo do zaključka da to nije pravo društvo, da to nisu osobe koje te prihvaćaju onakvog kakav zaista jesi, a da ti nisi osoba sa stavom kojoj ličnost/karakter određuje društvo i poziciju u njemu, a ne cigareta ili čaša pive!
Evo nas i kod posla. Tu su stvari nešto malo drugačije. Ako kodeks ponašanja/pravilnik oblačenja na radnom mjestu traži određene promjene na vama, sasvim uredu je izvršiti ih. Da budemo iskreni, ne živi se od betoniranog stava i nekog lažnog inata. Ne može se u svim sferama života inatiti. No, oni slučajevi ‘uliskavanja’ šefu. Neplaćeni prekovremeni (dobrovoljni), čitanje literature koja nije u okviru tvoga posla, samo da bi nakon 500 pročitanih stranica zapamtio jednu rečenicu sa kojom misliš impresionirati šefa… auh, ala to zvuči otrcano i kliše. Ali, ako treba ti hočeš, zar ne. Zašto ne biti šefov ljubimac? Žašto da ne? Počistiti mu sto (usput krasti posao spremačici), biti na raspolaganju 24h dnevno, mijenjati sve ono što se njemu kao osobi, ne kao šefu ne sviđa na tebi… licemjerno. I fuj, i bespotrebno. Ja znam da ti hoćeš ako treba, ali to nikada ne pali. Zaista, samo postaješ još jedan u nizu ‘dosadnjakovića’, svom šefiću.
I svugdje je tako. U svakoj oblasti, svakom okruženju. Na ulici, u obrazovnim institucijama, u društvu, na poslu, pa i na bazenima, dovraga. Hahah
Meni je to tako iritantno da bih, čini mi se, žrtvovala knjigu Ana Karenjina pa po glavama tih ‘Neka, ako treba – hoću’ ljudi. ALI NE TREBA. Stvarno ne treba. To vi hoćete, jer ne znate drugačije. Ne znate. Doduše, i da bi živio kvalitetno treba da posjeduješ neku dozu inteligencije. A nemaju je svi. Šta bi sad čovjek, eto.
Ako treba, samo vi… ja, vala, neću!