”Kako si njezan i krhak
I kako si lijep i cist…
A treba da zivis
Treba da zivis medj ljudima a rijeci nemas
Treba da zivis medj vucima a zuba nemas
A kako ces tek razlikovati covjeka i vuka
Vuka i covjeka…”
Praznina. Bijela ko smrt. Teska ko zivot.
To je prvo na sto pomislim kad glavom prodje Srebrenica.
Praznina kao odsutnost. Odsutnost pekare, cvjecare, obucara, butika, kafica.
Odsutnost zivota. Odsutnost vremena.
Zivot se ne zivi. Vrijeme stoji.
Svi dani sliveni u jedan.
Jedanaesti u julu.
Praznina kao nemanje. Nemanje brata i sestre. Oca i majke. Muza i zene.
Nemanje radosti. Nemanje smijeha.
Radost je zamrla. Smijeh se sakrio.
Na licima uvijek isti izraz.
Kao onog dana.
Jedanaestog u julu.
Nema na srebrenickim ulicama onog ljetnog zamora i setnji. Nema u srebrenickim dvoristima graje djece ni razbijenih, od lopte, stakala. Nema komsije sto galami, jer mu djeca kradu sljive. I nema poderanih koljena.
Nema oca koji ujutro ide na posao. Ni majke na kucnom pragu da ga ispraca.
Nema ni djece koju docekuju pri povratku iz skole. Da im uzmu torbu i pitaju je li bilo petica.
Davno su majke Srebrenice prestale docekivati. One samo ispracaje pamte.
Nema klupa u parkovima po kojima sjede zaljubljeni.
Niceg nema.
Samo ulice od uspomena tijesne.
Sudaraju se slike njegovog lica koje se smije sa njenim suznim ocima. Saplicu se noge o njegove korake sto jos odzvanjaju. Krocit ne mozes od uspomena. Laktom udaraju. Za rukav vuku.
Tu je klupa na kojoj je sjedio. Eno, s onog prozora mi je mahao. Tu se igrao lopte. A ovdje prvi put degenek fasov'o.
U ormaru jos njegova majica. Jedina sacuvana. Miris ko da ju je jucer nosio. Miris sto ne prestaje. Pa je stisne uz lice i udise. Da upamti. I nikad ne zaboravi.
Miris svoga djeteta.
Na zidu slika. Njegovog sirokog zvonkog osmijeha. Kao ikona.
Da mu lice ne zaboravi. Svaku crtu da upamti. Dok zivi.
Dok zivi ovu muku od zivota.
Na stolu, ono po bosanski, zdjela sa vocem i keks. Nek se nadje, ako ko naidje.
Ko ce, Boze, naici?
Prolazi li iko ovim gradom?
Ikada?
Juli je. I avlija cvjeta. Mirise nekim teskim mirisom sto nosnice steze.
Nekad, zrak je mirisao na polen. I ljeto. I zivot.
Danas, mirise na pustos.
Jer on je nekad sjedio ispod onog prozora.
Tesko li je, Boze dragi!
Jos odjekuju krici. I cuje se plac.
Jos su sjecanja previse jaka. Jos zaspat ne mozes. Jos se iz sna budis.
Jos mirise smrt.
Jos mira nema.
Jos ljudi svoja tjelesa vuku. Noge sto hodaju. Usne sto se pomicu. Ruke sto masu.
Ljustura.
A unutra tuga. Golema ko nebo. Duboka ko more.
Tuga nepregledna.
Jer njih nema.
Pa ipak, drvo behara. I basta je u cvatu. I nebo salje povjetarac. I negdje se neko dijete smije.
Jer gdje je smrti, tu je i zivota. Jer nema tog sjemena sto u zemlju je palo, a da niklo nije.
Jer
”Ovdje se ne zivi samo da bi se zivjelo
Ovdje se ne umire samo da bi se umrlo
Ovdje se i umire
Da bi se
Zivjelo.”
Da se ne zaboravi. Da se ne ponovi. Nikada. Nikome.