Nasilje o kojem se šuti…

Ale O. je čovjek u dubokoj starosti. Zagazio je u devetu deceniju života. Poslije povratka iz progona nije se vratio u svoje selo Borojeviće, nego se iz Potoka kod Mostara vratio u Stolac, gdje sa svojim sinom živi u stanu, odmah preko puta policijske stanice u gradu na Bregavi. Vitalan i dobro pokretan, Ale je ipak narušenog zdravlja. Potpuno mu je oštećen sluh, a tek neznatno čuje zahvaljujući slušnom aparatu kojeg drži iza uha. Kada prolazite stolačkom Adom idući prema čaršiji tog vrlo pristojnog i uljudnog starca morate sresti u krugu od 50 metara od stolačkog parka u kojem je smještena bista Maka Dizdara.

Navikao je Ale još od svog djetinjstva vrijeme provoditi na seoskom imanju, kada je stasao kao zreo čovjek, bio je uzoran domaćin, otac, muž i ugledan član seoske zajednice na Borojevićima. Upravo iz tih razloga, danas kada više nije na svom imanju, Ale iskoristi svaki trenutak da malo izađe iz stana da protegne noge, stane ispred ulaza u haustor, prošeta po par desetaka koraka u jednom ili drugom pravcu. Često ga možete primjetiti kako pomalo i zamišljeno stoji i razmišlja, vjerovatno u svojoj glavi prebirajući sve one dane i godine koji su ostali iza njega, pa ih upoređuje valjda s ovim danima koje živimo sada ili one koje tek treba da živimo.

Kada mu se neko javi i zastane, pa progovori s njim nekoliko riječi, na Alinom licu se ukaže sreća i najpošteniji i najdobronamjerniji osmijeh iskrenog i čestitog čovjeka. Više od dvadeset godina jako blisko poznajem Alu, a zbližili smo se u prognaničkim godinama upravo u Potocima kod Mostara. Danas, kada ga vidim u Stocu obavezno stanem na par minuta, rukujemo se, upitamo za zdravlje i srdačno se pozdravimo poslije čega odemo svaki na svoju stranu. 

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Prošloga petka, tu ispred stolačke policijske zgrade, izvjesni Krešo R. bijesan je i ljut napustio policijsku zgradu. Uputio se prema Ali koji je mirno stajao nekih dvadesetak metara dalje i počeo ga vrijeđati riječima:

-Šta je Ale j.bem ti mater, šta me gledaš?  Hoćeš li da te sada ubijem?

Bilo je to tako glasno i bučno, nasilno i siledžijski da su u roku od nekoliko sekundi iz zgrade policije istrčala nekolika policajca. Istovremeno iz zgrade u kojoj stanuje Ale istrčao je i jedan njegov komšija kako bi ga zaštitio. Policija je reagovala na vrijeme, incident je spriječen, a nasilnik je ponovo vraćen u policijsku zgradu gdje mu je određena i novčana kazna od 500 maraka zbog narušavanja javnog reda i mira. 

Ovakva pojava je u zadnjih nekoliko godina vrlo rijetka u gradu na obalama Bregave. U prvim godinama poslije povratka prognanih Stočana slična pojava bila je svakodnevna. Protezalo se to godinama, i godinama još dalje dok valjda nije postalo izvjesno i jasno da se Stočani koji su odavde prognani 1993.godine više ne mogu zaustaviti u svojoj namjeri da se vrate u svoj grad. Danas, kada su se vratili u gotovo maksimalnom broju, slični incidenti dešavaju se rijetko, a i tada kada dođe do nemile situacije kao što je bila ova u petak, tada je riječ o reakciji osumnjičenika za počinjene ratne zločine.

Takav je bio i ovaj slučaj. Nakon što je Sud BiH naložio da se Kreši R. oduzmu dokumenta koja će biti pospremljena u stolačkoj policiji uz obavezu da se njihov vlasnik svakodnevno javlja u istu policijsku zgradu kako bi se utvrdilo da nije napustio svoje prebivalište, ovome je bilo dovoljno da samo na nekome iskali svoj bijes i frustraciju. Učinio je to prema Ali s kojim je do rata bio i susjed.

Dotičnog Tužilaštvo BiH za ratne zločine sumnjiči i tereti za to krivično djelo počinjeno u ljeto 1993.godine kada su desetine hiljada ljudi iz Stoca, Čapljine i Mostara zatočeni u koncentracione logore u Dretelju, Gabeli, Heliodromu i ostalim lokacijama na području Hercegovine koje je HVO osnovao kao koncentracione logore. Danas, kada su prošle 22 godine od tih dana najcrnjeg vida fašizma na ovim prostorima, u glavama onih koji su na bilo koji način sudjelovali u zločinu odmotava se isti film koji je ovdje bio na sceni 1993.godine.

Logora Dretelj, Gabela i Heliodorm bi se svako normalan trebao stidjeti, a oni koji misle da i danas, poslije više od dvije decenije mogu fantazirati i prosipati nasilništvo i strah, trebalo bi po primjeru policije u Stocu dnevno kažnjavati s 500 maraka, sve do onog trenutka dok Sud kao jedino mjerodavno mjesto na kojem se utvrđuje krivica ili nevinost ne donese svoju odluku. A, do tada, ako je nekome ostalo još nejasno, neka što prije s ciljem vraćanja u realnost, razmisle malo o tome da logora u Dretelju i Gabeli više neće i ne može biti osim u njihovim glavama.

Istina o zbivanjima u mučilištima Dretelja i Gabele, ali i svim ostalim logorima na cijelom području BiH u zoni djelovanja konfrontiranih strana, neophodna je i potrebna kada se činjenice do kraja utvrde na Sudu. Do tada vrlo važno je energiju usmjeriti na vraćanju povjerenja među ljudima, na građenje puta za budućnost kojoj neće kamen oko vrata biti užasna prošlost. U Stocu to ide jako sporo, jer institucionalno je ovdje na vlasti ista politika, kao i ona iz 1993.godine, pa zbog toga, valjda neko misli da može odreagovati prema Ali ili nekom drugom, petom, desetom, onako kako je to učinjeno prošlog petka. 

O ovom slučaju se do trenutka objavljivanja ovog bloga nije ni znalo. Preveniranja radi moralo se i trebalo znati. Nažalost, mediji u ovoj izluđenoj zemlji svoju bi pažnju dali i posvetili da je incident kojim slučajem imao ozbiljniji ili tragičniji epilog. Mediji ne preveniraju ovakve slučajeve prepuštajući da se bave posljedicom umjesto da su uzrok uočili odmah i djelovali.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Pismo Druga Tita

Salaš

Ukrajinski otpor

Svi štampaju novac

Da li nama ima spasa

Primorani

Prinuda za mir

Najčitanije