Najlakše je gloginje mlatiti tuđim kurcem. Valjda su jučer Crnadak i Čović austrijskom šefu diplomatije objasnili kakvo značenje na ovim prostorima ima izgovaranje njegovog prezimena. I ako nisu, i ako jesu, ova priča nema veze s Kurzom. Ali, ima veze s kurčevom rabotom.
Ima jedan portal u Mostaru kojem svrhu postojanja tačno ne mogu dokučiti. Ne bih se mogao tačno ni zakleti šta taj portal tačno želi, na šta tačno ukazuje, šta tačno proklamuje, odnosno šta ustvari tačno hoće i gdje cilja? Ako bih želio biti netačan, tačno bih se mogao i upustiti u predviđanje da odgonetnem odgovore na postavljena pitanja, ali me tačno zaboli Sebastian šta taj portal hoće. Dovoljno je znati šta neće.
Moj Sebastian nema nikakve veze s imenom austrijskog šefa diplomatije, a nema ni sa prezimenom. Svom lijevom uhu tepam da je Sebastian otkako je na njemu urađen operativni zahvat poslije kojeg čujem slabije nego što sam čuo. Može mu i Bahova (odatle uhu nadimak) skladba grmiti a on ni mukajet. Toliko o Sebastijanu o kojem ova priča neće govoriti.
Prošlo je petnaest mjeseci otkako sam sretno razveden od posla. U tom braku, po papirima, u posljednjih 20 godina koliko sam bio vjenčan s poslom, sveukupno imam možda pet godina staža. Ostalih petnaest je bilo na đemtido, na Ugovore o djelu, na umjetnički dojam, nešto za raju, i pomalo za taktiku. U seriji otkaza koji su mi u novinarstvu stizali kontinuirano s održavanjem Svjetskih prvenstava i Olimpijskih igara, ostala su upečatljiva tri otkaza.
Otkaz prvi:
Dodikov načelnik štaba za čišćenje metlom u RTV BiH nekakav Deretić čijeg se imena ne mogu ni sjetiti uradio je sve da politički magazin Javna tajna koji je emitovan na BHT bude ukinut. Drugim riječima to je značilo da je protjerana s BHT-a ekipa novinara istraživača koje je na jedno mjesto okupio Amir Zukić, tadašnji urednik Informativno političkog programa državne televizije, kojem je i samom uručen otkaz kao i nama koji smo stvarali Javnu tajnu.
Otkaz drugi:
SDP-ova drugarica Lidija Korać potpisala mi je otkaz u sarajevskom Oslobođenju gdje sam bio stalno zaposlen kao dopisnik iz Mostara. Ova nekadašnja prva žena Centralne izborne komisije BiH, kojoj će Oslobođenje biti samo tampon zona za prelazak u politiku pod skute Zlatka Lagumdžije, istjerala me iz Oslobođenja, samo par mjeseci nakon što je Oslobođenje na Kantonalnom sudu u Sarajevu proglašeno čistim u slučaju tužbe trinaest sudija i tužilaca iz Mostara o kojima sam pisao u jednom svom tekstu i koji su me, zajedno sa Senkom Kurtović. tadašnjom urednicom i ostalim iznad u hijerarhiji tužili i tražili naknadu šete u iznosu od 250.000 maraka. Tužbu smo na Sudu dobili, a možda je to i bila moja greška, pa mi je Lidija uručila otkaz, jer ko zna, možda bi njoj bilo draže da je tužba bila osnovana i da je sudijama i tužiocima iskeširano četvrt miliona maraka. Valjda bi i nje tu negdje bilo, pretpostavljam.
Otkaz treći:
Taj treći otkaz bio je najjadniji otkaz ikada ikome, ne uručen, nego telefonski saopšten. Izvjesni Adnan Ljubović koji je urednik Sportske redakcije BH Radija nazvao me je telefonom i rekao mi da je Upravni odbor donio odluku po kojoj prekidaju saradnju s mnome. Milan Trivić, vječiti kadar svakog režima kao direktor BH Radija mi je potvrdio Ljubovićeve riječi. Moj grijeh je bio taj što sam na svom Facebook profilu kritikovao državnu televiziju zato što nije uspjela osigurati prenos s Australian Opena na kojem je u 3.kolu igrao Damir Džumhur, najoblji teniser ove države. Pomalo iscijeđen kao limun, smežuran u svoje skromne dimenzije Trivić mi je rekao da nisam iskazao lojalnost kući s kojom sarađujem.
Isto kao što Novaku Đokoviću jedino još nedostaje prsten s jednog Grand slam turnira, a to je Rolland Garos, tako i meni nedostaje još jedan prsten otkaza pa da to zajedno s Noletom i proslavim. Dok se za Rolland Garos pouzdano zna da će trajati i biti ga i slijedeće godine i još ko zna koliko dugo, za moju se priliku isto ne može reći. Pitanje je hoću li imati uopšte šansu boriti se za četvrti prsten otkaza.
Za to vrijeme, svoje prstenje otkaza na prste su navukla moja dva drugara i prijatelja, dva Borisa: Dežulović i Pavelić koji sigurno i nemaju pojma za hat-trick mojih otkaza o kojima kad smo se viđali ili razgovarali nismo ni pričali. Oba Borisa u jednom dijelu moje države uživaju ogroman respekt i poštovanje, ekvivalentan neslaganju preostalog dijela moje države s ostvarenjima i stavovima Dežulovića i Pavelića. Tamo gdje ih uvažavaju pišu o njima tekstove podrške, sablažnjavaju se i groze zbog otkaza koje su dobili, ulaze u analize i obrazlaganje uzroka otkaza.
Imaju oni to pravo, samo što po slučajeve prvijenaca otkazanih idu u Hrvatsku, a neće da vide i čuju, da se pozabave sa hat-trick šampionima otkaza u svojoj avliji. Tačno može biti da su dva Borisa bolja od mene, ali je triput triput. Zato ću prvom prilikom kad se sretnem s dva Borisa predložiti obojici da nas tri zajedno pokušamo u diplomatiji, jer što je onaj Sebastijan Kurc bolji od nas trojice? Nije uopšte.
Svakako je posao kojim se svatrojica bavimo kurčeva rabota. Pa, hajmo onda stvarno krenuti za Kurčevom rabotom. Onog Sebastijana, Austrijanca…Kurca.
A onaj portal iz Mostara za kojeg nisam tačno siguran je li gluplji ili jadniji u svojoj servilnosti, opasniji u indoktirniranju ili je samo tačno promašen, i on se bavi kurčevom rabotom. Piša se po svemu što je naše, a uzdiže, hvali bez mjere, granice i ukusa, svršava na sve što dođe izvana. I recite da to nije sve Kurčeva rabota?
Kurca, diplomate, koji gloginje mlati tuđim Sebastianom!