Nisam palila televizor ovih dana.
Namjerno.
No gdje god kreneš, do trgovine, tržnice, doktora, samo zvekeću zubi: Šatoraši..šatoraši..šatoraši…
K'o u Hičkokovom filmu. Ja zatvaram uši, a prema meni idu gladni zubi, koji cvokoću: Šatoraši, šatoraši.
U eri sveopće raspamećenosti uma, nemoguće je ostati gluh.
Jedna od mojih najizraženijih osobina je što ne želim biti gluha. Ni na što.
Ovih dana želim da utihne svaka riječ koja dolazi s Markova trga u Zagrebu.Da umukne svaka riječ iz Savske. Jer moje uši, moje srce je više ne može čuti.
Jer što god ja napisala u ovom tekstu, što god komentirala u kafiću, što god rekla, netko će me svrstati u nečiji red. Lijevo ili desno. HDZ ili SDP.
I nema dalje.
I upravo je u tome sva bol stradanja nas samih. Niti su krivi HDZ niti SDP, njih čine vrlo pametni, domišljati ljudi. Mi smo krivi. Sve dok iz nekog nepisanog pravila na izborima zaokružujemo manje mržu stranu, da ona još mrskija ne pobjedi. Točka.
Zatupljeni stoljećima kroz diktature raznih osvajača, nismo naučili birati. Nisu naši mozgovi evoluirali. Njihovi umovi, onih na Markovom trgu, što sjede u udobnim foteljama već desetljećima, brzo su evoluirali. Brzo su shvatili trend svjetskih kretanja. Brzo su pročitali nas, svoj narod, koliko smo zatupljeni i glupi. Jedan narod, dvije stranke. Nema treće. Na papiru ima, u mozgu nema.
Ovih dana oči cijele Hrvatske su bile uperene na Markov trg, gdje su prosvjednici, braniteljski invalidi iz Savske došli tražiti svoja prava. Ne mogu ih nazvati šatorašima.
Srce mi ne da.
Doduše, ni poslije 223 dana prosvjeda u Savskoj, običan puk još ne zna koji su to njihovi zahtjevi. Ni meni baš nije jasno, ili namjerno zatvaram uši. Nekakve smjene u svom ministarstvu.
Kada se birao hrvatski predsjednik, Predrag Matić, ministar branitelja, izrevoltiran što dijaspora ima pravo glasa u Hrvatskoj, reče: „ Da sam ja dijaspora, nikada ne bih birao u drugoj zemlji“.
Sada mu ja odgovaram:“ Dragi Ministre, da sam ja ministar branitelja, kada bi protiv mene prosvjedovalo deset branitelja tri dana, ja bih se zacrvenila i dala ostavku“.
Ali to sam ja, neevoluiranog uma, tvoj je davno evoluirao.
Gledam snimke naguravanja policije i branitelja. Tuga. Ne jednostrana tuga, kakva se prezentira u nekim medijima.
Ciče na sav glas:”Kako hrvatska policija može dirati hrvatske branitelje? Nemojte da hrvatske majke opet plaču!….Zašto ne otkažete poslušnost?”..Ciče i urliču.
Zbilja, zašto? Možda zato jer ako skinu svoju uniformu i odu kući, dočekati će ih gladna uplakana djeca. Njima Anica Kovač neće poslati dva pečena janjeta. Nisu oni, doduše ni navikli na janjetinu, s par tisuća kuna plaće, njima se servira piletina, možda jednom tjedno.
Što da su neki dan otkazali poslušnost i skinuli policijsku uniformu? Što bi danas?
Opet bi netko cičao na njih:. “Gdje je plaća, budalo? Tata daj kruha….”
Invalidi su se vratili u svoj šator, policajci u svoj dom.
Odbijam dio invalida nazivati šatorašima, kako ih većina zove. Ne može to prijeći preko moga jezika. Odbijam i očitu tezu da su izmanipulirane lutke HDZ-ove predizborne kampanje.
Odbijam, kao kad zatvaraš oči pred golom istinom.
Odbijam iz poštovanja, za svaku njihovu nogu ostavljenu na ratištu, svakoga prijatelja koji im je umro u naručju. Odbijam.
Srce mi je vapilo da iziđem na Markov trg i dam im potporu, no ne želim biti marioneta HDZ-a. Ne želim biti marioneta nikoga tko na smjene sustavno pljačka ovu divnu zemlju i dovodi je do granice siromaštva. Ispod granice.
Zamišljam jednu ljepšu situaciju.
Ratne invalide, koji su stvorili ovu zemlju, kako je stvaraju i danas. Kako pozivaju sve ugrožene skupine, roditelje djece s invaliditetom, gladne, obespravljene, kako pozivaju umirovljenike, mlade na burzi. Kako zahtijevaju smjenu svih dosadašnjih vlada HDZ-a i SDP-a. Utopijska slika…
Ali znam, u toj utopijskoj sličici iz moje mašte jedno..Onaj jadni policajac, koji se koškao s invalidima, radeći svoju dužnost, kako bi ponosno skinuo uniformu i stao u njihove redove.
Samo se revolucijom na ovim prostorima može mijenjati nešto, povijest kaže, a povijest ne laže.
Povesti revoluciju mogu samo oni ljudi koje duboko cijeniš, usprkos svim njihovim greškama. A ja ih cijenim do bola i suza njihovih majki.
Zato…
Dragi moji ratni vojni invalidi, nedajte da vas koriste, niti jedni niti drugi, pa niti treći.
Oni u vašim redovima.
Ne prljajte svoje časno ime Judinim mrvicama koje vam daju.
Budite hrabri kao u doba svoje najveće mladosti. Probudite u sebi zaspale ideale.
Spasite nas.
Od nas samih.