Dugo već pokušavam napisati svoj komentar na sva dešavanja oko smrti dječaka Haruna Mujkića iz Zenice. Da je bilo koje drugo dijete u pitanju, već bi tekst, davno završila, ali… Harun je bio i moje dijete! Njegov otac, Haris je prije 20-tak godina bio moj radni kolega, a majku Azru sam upoznala još dok su se ona i Haris zabavljali. Znamo se godinama, njihovu Iman i rahmetli Haruna, svi smo gledali kao svoju djecu. “Šmizlan”-kako sam ga zvala, onako umiljat a opet prpošan, kao pravi sportista, fudbaler, stalno je bio “u filmu” velike zvijezde. A mi smo samo čekali kada će ta zvijezda da zasja a onda da se busamo u prsa-znamo ga, to je naš Harun, naše dijete!
Teško mi je da se i prisjetim tog 18. septembra 2014. godine.
http://tacno.net/novosti/ubistvo-u-ucionici-broj-12/
Pila sam svoju jutarnju kafu, pregledala dnevnu štampu, statuse na FB i pročitam vijest da se u zeničkoj OŠ “Musa Ćazim Ćatić” desio nesretan slučaj i da je učenik H.M. (11) smrtno stradao. Ama, ne sluteći o kome se radi, lomim ruke i šapćem-ne daj Bože nikom! Čitam ostale statuse i komentare a onda…. ŠOK… neko je napisao-dijete Harisa i Azre Mujkić!!!! Ljudi moji… osjećaj je neopisiv… vrisak, suze, užas… Moja djeca plaču… smirujemo jedni druge. Onaj osjećaj kada si totalno nemoćan da bilo šta uradiš, pozoveš roditelje i šta…? Plakati na telefon? Pitati kako su? Kako da pitam kad… mogu samo zamisliti kako im je, kolika je to bol… kako da ih pogledam i šta da im kažem? Kroz glavu mi prolazi hiljadu misli. To je moglo da bude i moje, rođeno dijete. Šta bih ja u tom slučaju, ne daj Bože? Umrla? Poludjela? Ne znam. Samo znam da taj dan nisam imala snage a ni hrabrosti, otići u kuću Mujkića. Tek sutra, zvala sam prijatelje da idemo zajedno. Neki su već bili a neki će nakon posla. Znala sam, ako sad ne odem…! A oni su uvijek bili tu kada je meni trebala podrška.
Pred njihovom zgradom sretnem Harisa. Lijepi smrtovnice. Boja lica… tamna, otečen od suza, čovjek jedva hoda… ali hoda. U kući Azra i Iman, komšije, neki prijatelji. Očekujem ženu koja umire a umrijeti ne može! Očekujem, plač, kukanje, smirivanje… ali ne! Azra sjedi, komšinica je drži za ruku, ona s maramom na glavi i licem ubijene majke, ali suza nema. Samo mi je izgovorila-”Jaco, ubiše mi Haruna!” Samo se kamen ne bi slomio! Ona tješi mene, govori da je tako, valjda trebalo biti i da joj je najgore što su im lagali o tome šta se desilo. Ja sam zatečena! Takva smirenost, sabur. Uz sve te osjećaje koji me bole, gledam i divim se. Znam da mora biti jaka zbog Iman, ali… odakle snaga, kako? Kao da je znala o čemu razmišljam, kaže-”Sve je do dragog Allaha, a moj Harun je imao želju da se “pokrijem” i tako će i biti. Sada mi samo vjera da je na boljem mjestu, daje sabur a iznutra sam mrtva!”
Danima poslije dženaze, mediji pišu o borbi Mujkića da dokažu šta se u stvari desilo, ko je odgovoran za smrt njihovog djeteta i šta uraditi da se tako nešto nikome ne ponovi. Škola i pravosuđe kažu-nesretan slučaj, a obdukcijski nalaz kaže-ubistvo. Mnogi smatraju da je to “Sizifov posao” i da se sa državom, odnosno sistemom, sami, ne mogu boriti. Na žalost, ovo je postala borba-Mujkići protiv svih!
A sistem kaže:“U smislu Krivičnog zakona FBiH dijete je osoba koja nije navršila četrnaest godina života. Članom 9 istoga zakona, isključena je primjena krivičnog zakonodavstva u FBiH prema djeci. Ako takva lica izvrše krivično djelo, bez obzira na njegovu prirodu ili težinu, prema njima se ne mogu izricati nikakve krivične sankcije. Dakle, u odnosu na djecu represivna vlast države je isključena jer se prema njima ne primjenjuju nikakve sankcije krivičnog prava”, stoji u obavještenju koje je Tužilaštvo ZDK dostavilo roditeljima Haruna, Azri i Harisu, gdje ih informišu da neće biti pokrenut pripremni postupak protiv Č. K. Tužilaštvo ZDK također je utvrdilo da Zakonom nije predviđena ni odgovornost roditelja za krivična djela koja počine njihova djeca, kao i da nisu utvrđeni propusti u organizaciji nastave u OŠ “Musa Ćazim Ćatić” koji bi bili u uzročno-posljedičnoj vezi sa izvršenjem krivičnog djela.
Nisam pravnik, ali nisam ni glupa da ne znam da je ovaj zakon, čisto sranje i da ga je, vjerovatno pisao neko ko nema pojma kakve posljedice može imati na, ionako loše društvo. Zakoni se donose (valjda!) da bi se društvo dovelo u red, da postoje sankcije za svako krivično djelo, bez obzira ko ga napravio. Znači li to da, ako pošaljemo dijete u školu, niko ne garantuje da će se živo i vratiti? Ko je odgovoran za dijete, dok je školi? Ima li škola ikakvu obavezu, osim edukacija (koja je, uzgred, upitna) ili su djeca samo predmeti na osnovu kojih osoblje dobiva platu? Škole su odavno izgubile odgojnu funkciju pa se pitam, imaju li one, danas ikakvu drugu funkciju, osim što je, zakonski obavezno slati djecu u školu. Pitam se, kako direktor škole, pedagog, učitelji, sudije… pa i sami roditelji učenika, Harunovih kolega iz razreda, mogu mirno spavati… pomisle li ikada na Haruna?! Kakav su oni primjer ljudi? Ma, svi mi? I ovaj put ćemo reći-zakazao sistem! Ljudi, sistema NEMA!!!! Harunova smrt je dokaz!
Opet pomislim na Azru, Harisa i Iman. Osjećam stid pred tim ljudima. Stid, jer ni sama ništa nisam uradila, kao i hiljade drugih, da ti ljudi dobiju bar malu satisfakciju za ono što ih je zadesilo. Ništa neće nadomjestiti Haruna, ali da se, na neki način kazne odgovorni, bila bi neka utjeha za ove roditelje. A oni su primjer kako se bori za svoje, ali i moje, tvoje dijete. Toliko snage i upornosti oni imaju, a podrške i suosjećanja – nema, ili su minimalni… kao da se to nikome ne može desiti i da niko od nas nema djecu. Zar trebamo čekati da se dese, dva, tri, pet… stotinu ovakvih slučajeva, pa da većina reaguje?! A nekada se pitam, da li bi i tada…jer smo se zatvorili u čelične ljušture i kao da su nam sva osjećanja otupila… postali smo bezdušne, prazne kutije koje ne osjećaju. Tužno, pretužno!!!