Sretne nam ulice fasistickih naziva zbog kojih se crveni u licu.
Sretni nam klinci poput Ante od kojih se jezi svaki zivac.
Sretne nam tribine pune mrznje i batina.
Sretan nam klub prognan sa svog stadiona.
Sretne nam demonstracije koje nijedan jedini transparent do Rondoa ne donesose. Desno se ne smije.
Sretne nam protestne setnje koje zavrsavaju na Bulevaru. Desno se ne seta.
Sretna nam i dan danas porusena Titova.
Sretni nam Hit i Razvitak.
Sretne nam linije podjele. I zidovi u glavama sazdani nek su nam sretni.
Sretne nam suplje koje valjamo svakog devetog maja. I cetrn'estog februara. Cao, antifasisti! Gdje ste bili ostalih 365 dana? Ikad fasizam spomenuli? Ikad zastali? Ikad pomislili?
Sretne nam ruke niza se spustene. Bijele zastave beznadja dignute.
Deveti maj? Mozda nekad. Nekome. Kad nadjemo gumicu koja brise liniju. Bager koji rusi zidinu.
Sutnjom to sigurno uspjeti necemo. Jer sutnja je marker koji podebljava liniju. I dize zid u visinu.
Pa opet, mi sutimo. I glavu okrecemo. I usi zacepimo.
Neka. Nek nam bude. Sami biramo.
Puno ce govana Neretva pronijeti dok sebi dodjemo. Dok se sa sobom sastanemo. Dok oci otvorimo.
Dotad, nema nam druge nego da u tim istim govnima plivamo.
Navikli smo.
Toliko da vise ni nos ne zacepimo.