Nemati vremena kao must have. Kao akcesoar. Kao dio imidža svakog uspješnog čovjeka. Ogleda se u koraku užurbanom. U telefonskom razgovoru kad hodaš tamo-vamo kao u tijesnom kavezu, unezvijeren. Na semaforu dok trubiš onom ispred sebe, idiotu, jer ne vidi da se upravo upalilo zeleno. U zamahu ruke kad svake četiri sekunde gledaš na sat dok čekaš drugi u redu. U grimasi kad pokušavaš da zaobiđeš tri penzionera koji mile ispred tebe na trotoaru nemajući obzira. S prijateljem na kafi kad ga odsutno slušaš dok provjeravaš interakcije na društvenim mrežama. U izvinjenjima majci što je ne stigneš ni nazvat. U poštapalici “nemam vremena”.
No, “nemati vremena” je i više od poštapalice, to je i moto. Jer, onaj ko nema vremena, taj ima nešto drugo, nešto kao viši cilj. Nešto kao: potrudi se da uzmeš od svijeta sve što ti može dati. Čak i kad ti sve ne treba. Čak kad sve ni ne želiš. Potrudi se da izgleda kao da se trudiš.
Ne ubijaj vrijeme, već se organizuj da ga nemaš. Ono kad ti je raspored pun, a ti ostvaren, jer u rasporedu nema suvišnog vremena. Jer, misliš, vremena će biti, bit će vremena za vrijeme.
A neće.