U mojoj mahali, u mom djetinjstvu, kućna vrata su bivala otključana preko dana (a često i preko noći), a za vrijeme ljetnih mjeseci i širom otvorena. Dvorišta su bila ograđena niskom ogradom, živom ili metalnom (samo jedna stara kuća je bila ograđena tarabama), a grane drveća slobodno su, danas bi neko rekao bezobrazno, nadvirivale preko ograde u tuđe dvorište, ili se čak uplitale u komšijinu vinovu lozu. Pa ako je kome šta i smetalo, prećutio bi, ili bi ono što ga žulja diskretno natuknuo u vedrom tonu, onako između redova da ne uvrijedi komšiju, da se ne hateri. Jer, u mahali je važilo nepisano pravilo: “Bog, pa komšija”. I nije bilo lako biti dobar komšija. Morao si trpiti tuđa derišta koja se igraju “na putu” i čija vriska nastupa baš onda kad si se spustio da dremneš, čija lopta zaluta baš u tvoju baštu, u zelenu salatu, pa dok je dijete uzme, pogazi ti i luk i jagode (ili šta već raste tada), i koja se noću šunjaju “u jabuke” i to ne zato što su željni jabuka, već što je tuđe slađe, pa u žurbi i grane pokidaju. (Pretpostavljam da je baš iz tog razloga moj djed u našem malom voćnjaku posadio višnju, a ne trešnju, jer gdje ste čuli da djeca idu “u višnje”.) Sutradan se ti žali njihovim roditeljima i nanama i dedama koliko hoćeš, odmahnuli bi rukom i nemoćno slegnuli ramenima: “ah, vazda je to bilo dječije”. A ako si i sam imao dijete u nestašnim godinama, nisi onda ni imao fajde kome se žalit da se ne bi ispostavilo kako je baš tvoje dijete najveći mangup u raji. Elem, šuti i poklopi ušima ili juri djecu po dvorištu.
Naše nane bile su od onih žena koje nisu nikad radile, i čiji je vanjski život bio ograničen veličinom mahale. S druge strane, ta ista mahala duboko je prožimala unutrašnji život svake mahalske kuće, htjeli vi to ili ne. Otud i šala: “ako hoćeš da znaš šta ti je danas za ručak, pitaj u mahali”. Jer, u mahali se sve o svakom znalo, a saznavalo se uz prepričavanja, ogovaranja, ispovijedanja, a i uz prozor koji gleda na sokak. I sve to naravno, uz kafu. U mahali je kafa imala poseban status i svrhu. Nosala se kao hedija kad se krene kome u posjetu povodom dolazećeg Ramazana, Bajrama, ženidbe sina ili udaje kćeri, rođenja unučeta, i svakog drugog lijepog događaja, pa bi se takva posjeta nazivala odlaskom “na slatku”. Nosala se kafa i povodom smrti i bolesti ili kakve druge nedaće, onda kad se odlazilo “na žalost”. Uz kafu bi se obično ponijelo još nešto, kila šećera u kocki, ili rahat-lokum, ili bombonijera. Znala je ta bombonijera kružit tako ko hedija po komšiluku sve dok se ne bi vratila originalnom vlasniku, često s već isteklim rokom trajanja.
A tek kako se slatko ispijala kafa, s kojim ćeifom! Po komšinicu bi trknulo unuče da kaže da je kafa “pristavljena”, i koju minutu poslije, kad se iznese na verandu, zamirisala bi sve do sokaka, pa ako ko i slučajno svrati, povučen mirisom, naći će se fildžan viška. Jer, kafa se pila iz fildžana, uz kocku. Kocka bi se umočila u vrelu kafu, i brzo stavljala u usta da ne uslipavi prste, i topila se na jeziku zalivena sporim i zvučnim srkom kafe. Često bi šećer na jezik pao u sred najzanimljivije rečenice, i tako pravio teatralnu pauzu, koju bi prekinuo gutljaj kafe i nestrpljiv pogled sagovornika. Otpuhnuo bi se i koji dim cigarete, pa su i one žene koje inače ne puše, posezale za cigaretom, onako, eto, iz čistog ćeifa, da i one s merakom otpuhnu. S tim dimom nakratko su odlazile i brige i kajanja i sjećanja i boli. Uz kafu su se raspredale priče, odmotavalo klupko vune i prošlosti, zveckale igle za pletenje. A onda bi se, u smiraju priče, jedna komšinica ko trznula, pogledala u nebo za suncem, brzim pokretom ruke popravila maramu na glavi, pa ustala uz izgovor da mora ići klanjat akšam. Namotala bi vunu na klupko, ko priču koja će se nastaviti drugi put i otišla kući.
Kafa bi se znala popiti i onako, usput. Ode žena po tabletu ili jaje, ili donese tanjirić s kolutom tek ispečene pite, pa se zapriča, pa komšinica kaže: “de, sjedi malo, evo sad će kafa”, pa ova sjedne kobiva samo na kratko, pa dok prepriča kad je ustala, šta je stavila da se kuha, šta je peglala, koliko je veša oprala…ma nije sve ni ispričala, pogled joj padne na sat, pa kad vidi koliko je sati, usplahiri se, pa trk kući da ne zagori ručak.
Jedna po jedna od ovih starih žena selile su na Ahiret, a u mahalu je doseljavao i rađao se novi svijet. Nestrpljiviji. Svijet koji nema vremena, ni živaca da toleriše komšijine jabuke koje padnu i truhnu u njegovom dvorištu. Svijet koji nazoveš telefonom da se najaviš za kafu, kojem ne svraćaš po jaje, jer možda ćeš nekom poremetit ručak ili drijemku. Svijet od reda. Svijet koji ide za svojim životom, iza svojih vrata. Zaključanih. Blindiranih.
Najstarija kuća u mahali, stara muslimanska, u kojoj se najčešće pila kafa, oronula je i opustjela. Njen novi vlasnik koji živi u inostranstvu srušio je tarabe oko nje, i kao da ju je time dodatno ponizio i razgolitio. Pred kućom tragovi kaldrme od avlije i bunar nad kojim su izblijedjele i nakrivile se drvene grede.
Nema više mahale, ostala je samo ulica. Brdo i kuće nadžidžane. I ljudi nadrndani.