Nema dede! Nema nane! Nema Tita! Nema ni onih snova koje je jedna mala djevojčica snivala dok je listala knjigu tvrdih žutih korica. Slika! Na njoj Tito, dječak i djevojčica. Ova mala djevojčica je sanjala da je djevojčica sa slike. Sjedi kraj Tita, a to njen dedo. Dječija mašta je uvijek bujna. Mašta bujna, srce čisto i iskreno. Srce koje osjeti kad je nešto uredu, a strepi kad nije.
Mala djevojčica nije strepila. Divan osmijeh dok lista knjigu po hiljaditi put. Ona je u toj knjizi.
U ormaru kolekcija knjiga. Sve o Titu. Dedine su. Nema Više ni knjiga!
Knjige su ispremetane kad dođe mala pametnica. Ali nema veze, nana ne mari. Ona može da radi šta želi. Jedina je unuka. Unuka veseli naravi i znatiželjnih očiju sa 1001 pitanjem u minuti.
Nema više ni nane!
Irhana, pitat će te starost gdje ti je bila mladost? Ne dozvoli da nemaš odgovor na to pitanje.
E moj deda, starost je pred vratima…samo što nije postavila pitanje.
Deda moj, nema štafete, nema „pravih“ prvomajskih uranaka, nema ni zaposlenih, a još malo pa neće biti ni smijeha.
Uzeše! Oteše! Ne daju! Traže! Nikad dosta!
Danas se sjećam tebe, nane, knjige žutih korica i mene na slici. To mi niko ne može uzeti. Sjećanja ostaju jedino što se može sačuvati. Niko ne može da privatizuje i uništi.
Sjećam se deda tvojih bijelih pantalona, bijele majice i crne kose. Kupljenih paketa hrenovki i sladoleda.
Sjećam se i blagog osmijeha, garave kose, i nagovaranja da psujem. Bila je najljepša žena, ikad!
Sjećam se i da su svi odlazili ujutro, vraćali se poslijepodne. Valjda posao! Sjećam se i ljeta i morskih radosti, porodičnih. Piknika na jezeru, pokraj rijeka, bazena i vašara. Sjećam se mnogo, ne znam ni sama kako.
Sad kažu, nešto je bilo trulo. Toga se ne sjećam. Može mi se oprostiti, bila sam dijete.
Ali sad, sad sam žena. Sad vidim da je nešto trulo, osjetim smrad na kilometre.
Sad mi se ne može oprostiti ako ću pustiti da i dalje smrdi.
Starost će postaviti pitanje!