Ničija nije do zore gor'la, a naša jedva do ponoći. Nama je dogorjelo samo do noktiju. Plašim se da ne ostanemo i bez onog “crnog ispod noktiju”.
Izgaramo svi, od nervoze najviše. U ovakvom društvu gdje je vatra na cijeni i Neron bi se osjećao suvišnim. Mnogo je ovdje pritajenih piromana. Djevojčica sa šibicama kod nas ne bi umrla na ulici, jer se najbolje prodaju šibice. To nikoga ne čudi, jer je u nas omiljeno zanimanje “šibicarenje”. Ovi naši, moderni “šibicari” su svi uglađeni. Svi nose kravate i lijepa odjela, zaluđuju nas mahinacijama, a čak se ne moraju plašiti ni murije /nego je situacija čak i obrnuta – murija se plaši njih/. Nisi se ni okren'o, a ovi “šibicari” već ti izvukli i zadnju paru iz džepa.
Svi smo mi gutači plamena, a poigravanje vatrom je sve što gutači plamena znaju. Ne dao Bog da se opustimo pa da plamen izmakne kontroli. Požari su ovdje nedopustivi, pošto svako od nas na leđima nosi bure baruta, a nad glavama nam vise Damoklovi mačevi.
Pošto je situacija konstantno zapaljiva, bolje bi nam bilo da cjenimo”vatrogasce” , a ne da ih marginalizujemo.