Žene postaju majke otkad je svijeta i vijeka, i tako će i biti dok je svijeta i vijeka. Ništa novo, nit senzacionalno. Osim onda kad ti postaneš majka. Onda je i novo i senzacionalno. Brigu o novom, malom, bespomoćnom ljudskom biću najjednostavnije je opisati jednom riječju – ljubav. Ali ljubav nije jednostavna.
Ljubav zahtijeva snagu i strpljenje, brigu i odgovornost, odricanje i nježnost. Koliko te ljubavi u samo jednu ženu stane! Koliko neprospavanih noći, izmučenih jutara, boli u leđima i rukama, straha od nepoznatog u iščekivanju da prođe još jedna teška faza u odrastanju vašeg djeteta, i to ako je dijete zdravo.
Podršku, osim u porodici i prijateljima, žena će naći na mnogobrojnim sajtovima i forumima. Ma niste ni osmislili pitanje, a stotine njih je već dalo odgovor. I tu počinju i nikad ne završavaju raznovrsne borbe u mišljenjima za dobrobit najdražeg nam stvorenja: dojiti ili ne dojiti, koju adaptiranu hranu koristiti, kada uvesti dohranu, da li poslati dijete u jaslice ili angažovati tetu-čuvalicu i sl. I ne kažem slučajno “borba”. Iznenadili biste se s koliko strasti, truda, posvećenosti se iznalaze argumenti pro i kontra određenih stavova. Kilometarske rasprave vode se i o naizgled beznačajnim pitanjima koju cuclu izabrati, a o važnijim temama tipa vakcinacije ležerno se barata i stručnim medicinskim rječnikom. No, osim znanja koje žene traže po pedijatrijskim ordinacijama i internet forumima, one ga nesebično i dijele. Oduševljava me njihova solidarnost i spremnost da pomognu dobronamjernim, a često i korisnim savjetima, da ponude utjehu, da podijele radost i tugu međusobno, da ti kažu da nisi sama, nit prva sa određenim problemom. I sama često posegnem za takvom podrškom.
O materijalnoj podršci ženama -porodiljama, međutim, ne priča se mnogo, čak niti dovoljno. Statistički podaci o broju nezaposlenih, o broju sve više blokiranih računa firmi u BiH, o iznosu potrošačke korpe za četveročlanu porodicu, o broju naših sugrađana koji žive ispod granice siromaštva su, blago rečeno, poražavajući, a socijalna davanja – ponižavajuća. Tako na primjer, u Kantonu Sarajevo, mjesečna naknada (za period od 12 mjeseci) za ženu-majku koja nije u radnom odnosu iznosi oko 180KM, a čak duplo više za ženu-majku koja jest u radnom odnosu. Ni jedna ni druga nemaju razloga da budu zadovoljne ovim iznosima, jer, opet statistički, majka i beba sa ovim iznosima, žargonski rečeno, ne bi mogle sastaviti kraj s krajem. Pitam se onda: pa od čega ga sastavljaju? Od muža ako ga imaju, i to ako muž ima posao i platu, a nema ratu za kredit? Od posuđivanja novca od bliže i šire familije? I kako se prosječna (čitaj:siromašna) bosanska porodica uopšte odlučuje da ima dijete? E tu smo već došli do odgovora poslije kojeg nema polemike: nafaka. Svako dijete ima svoju nafaku. Mora da ste ovu maksimu i vi već čuli više puta? Ima, al ima i pravo. Pravo da odrasta dostojanstveno, pristojno.
I tu dolazimo do pravog pitanja. Gdje su te snažne, pametne žene da se bore za svoja prava i prava svoje djece insistiranjem na izmjenama zakona, ako treba i na ulici? Da se izbore za bolji status u društvu kojim dominantno upravljaju muškarci, i to upravljaju loše? U društvu u kojem skupina odabranih muškaraca odlučuje koliko stotina konvertibilnih maraka vrijedi uloga žene u rađanju i odgajanju djeteta za vrijeme porodiljskog odsustva? Vjerujem u snagu žena, pokažimo je. Gdje su majke da se solidarišu sa (ne)majkama, trudnice sa (ne)trudnicama, zaposlene sa (ne)zaposlenima?Uostalom, gdje su ljudi da se solidarišu sa drugim ljudima?
Ili je nama, onima kojih se konkretan problem ne tiče, dobro. Pa ostajemo u usamljenim grupama sa nekim svojim konkretnim problemom čekajući da ga riješi – neko drugi.