Nastavak naslova bi bio: postojim. Žao mi je, ali postojimo i bez vlastitog mišljenja, i sa mišljenjima koja se podrazumijevaju, i sa odlukom da ne moraju, eto, baš svi misliti. I baš nam je dobro! Veselo, ako ništa drugo.
Prije nekih godinu dana, konceptualni umjetnik Damir Nikšić je stavio na YouTube uradak pod nazivom “Mišljenje o mišljenju” – nakon prvobitne reakcije o ovom duhovito-pošprdnom narativu (svi imaju mišljenje – “nema posao – ima mišljenje; nema auto – ima mišljenje”), ako ste kao ja pa vam ništa nije “onako” nego sve ima značenje, počinje da se ukazuje sva bijeda današnjeg mišljenja, misaonog procesa. Eto, možeš imati mišljenje – imaj ga. Kad je već dozvoljeno. I besplatno.
No, ostavimo se Nikšića – ovim je samo zagrebao površinu naše površnosti. I baš smo se lijepo zabavili.
Uspije me zaprepastiti, uvijek i iznova, koliko nam zapravo nije stalo do mišljenja. Našeg, vlastitog, iskustvenog, zasnovanog na izvjesnim procesima razmišljanja i propitivanja, izgrađenog kroz istraživanja i procjene, kritičkog i utemeljenog. Važno je samo da ga imamo. Mišljenje. Ako se neko usudi da ga propituje, vrisnut ćemo kako je to uvreda i sigurno ima nešto protiv nas (jer smo, recimo, određene nacionalnosti, godina, pola, društvenog statusa). Ma krasno! A da pokušamo “braniti” naše mišljenje?
Teško.
Teško je diskutovati o nečemu što je inputirano. Jer je neko, autoritet, rekao da je to tako. I nikako drugačije. I to se ne propituje, o tome se ne diskutuje. Argument snage umjesto snaga argumenta.
Teško je “popustiti” pred drugačijim razmišljanjem. Zašto? Zato što se, primjera radi, nešto podrazumijeva. Pita je zdrava. Nije – puna je masnoća i tijesta (šest domaćih jaja, šaka domaćeg kajmaka, puter, ulje, biljni mrs). Ali sve mame prave pitu. Prave, ali to ne podrazumijeva da je zdrava. Izvinjavam se svim ljubiteljima pite, ovo nije stvar ukusa:).
Teško je propitivati nešto što ne razumiješ, ali vjeruješ da je tako. Kako “braniti” stav koji nije rezultat propitivanja unutar nas samih?
Moj (lični) recept za misaoni proces i formiranje mišljenja je jednostavan: ispravno je ono što ima najbolje argumente iza sebe. Nisam tvrdolinijaš – mijenjam mišljenje (nekad se formira mišljenje bez dovoljno informiranosti – bez sagledavanja svih strana određenog pitanja – čak i sa pozicija predrasuda kojih nismo ni svjesni) ali ga ne mijenjam lako. Trebaju mi dobri argumenti, činjenice, kritike.
Mislim, dakle, postojim. Ispravite me ako griješim.