Moderna demokratija nezamisliva je ako ne uključuje ravnopravno sudjelovanje muškaraca i žena u procesima odlučivanja u javnom i političkom životu. Kako muškarci i žene u društvu nemaju uvijek iste prioritete ili potrebe, i jedna i druga grupa građana moraju biti više konsultovani, kako bi njihovi prioriteti bili prepoznati i riješeni. Ako su žene isključene iz planiranja razvoja zajednice, time je oslabljen njihov osjećaj vlasništva i ličnog doprinosa razvoju i promjenama. Odluke usvojene bez učešća žena mogu ih dovesti u nepovoljan položaj u odnosu na muškarce. Od borbe za pravo glasa do veće zastupljenosti bi značilo da nam samo osvajanje prava glasa nije donijelo veće sudjelovanje na mjestima odlučivanja, pogotovu kada je riječ o najvišim pozicijama političke vlasti.
Ako su nam odredili kvote za učešće na listama, zašto nam ti isti muškarci ne bi odredili i kvote za učešće u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti jer po svemu sudeći u te institucije ne možemo drugačije?! Loš položaj žena na političkoj sceni uzrok je nevidljivosti i onog dijela aktivnih političarki kako u javnom, tako i u medijskom životu društva…
Ali o ovoj političkoj (ne)ravnopravnosti, povlače se sad mnoga pitanja. I da se razumijemo, niko ženama ne osporava pravo da se bave politikom, zato ovo i pišem. Nervira me jer se ja kao žena moram puno više dokazivati da bi me opet muškarac proglasio „nedovoljno sposobnom“ jer uz taj čudni stereotip da je samo muško stvoreno da vlada i da donosi odluke o svemu, žena nailazi na bezbroj prepreka. Ali eto, ništa nije nemoguće sve dok mi to dovoljno želimo jer politiku u Bosni i Hercegovini ne čine samo „muška posla“!
Koliko god krivim muškarca, još veću krivicu pripisujem ženama jer od 52% glasačkog tijela koje čine žene, većina ih glasa za muškarce i to: jedna skupina glasa iz neznanja za „nesposobnog“ muškarca pored sposobne žene, druga pod prisilom patrijarhalnog sistema, a treća iz ljubomore jer zašto bi neka druga žena bila uspješnija! Čak i kad u političkim partijama zauzmu (bolje rečeno bude im dozvoljeno da dobiju) formalno značajne pozicije, njihov utjecaj je na samoj margini. One su tretirane kao prenosioci odluka, a ne kao kreatorke. Današnje žene u politici slijede samo direktive koje su im važnije od bilo čega, pa i nečega što se zove ženska solidarnost i borba za ženska prava! Pa su veoma velike razlike na koje žene i muškarci stječu i dijele moć i autoritet.
Jer kako god muškarci imaju negativne predrasude o ženama u politici, žene su puno gore sa svojim zaključcima, pa nam nameću da budemo samo ljepša strana izbornih listi i biraju Miss izbora. Žene koje su uporne, racionalne, pa i emotivne idealne su za politiku, ali im nedostaje samosvijesti o vlastitim sposobnostima. One same „emituju“ poruku – da ne žele da se bave politikom, a i one rijetke koje se odluče, biraju da budu pijuni umjesto kraljice.
Postoji veliko nerazumijevanje i mistifikacija u pogledu toga šta je politka i ko „može“ njome da se bavi. Jako su izražene predrasude, negativni stavovi praćeni negativnim osjećanjima i obično logički neopravdani i neutemeljeni. Istina je da je ženama pružena prilika, ali ne i povjerenje!
Praksa je pokazala da je učešće žena u civilnim incijativama znatno veća od učešća muškaraca. Žene su se pokazale i socijalno osjetljivim i manje su sklone širenju mržnje i nacionalizma, a više diplomatiji i kompromisu, gdje sigurno ne bi povlačile pitanje „vitalnog nacionalnog interesa“! Nije li to upravo ono što nedostaje bosanskohercegovačkom društvu jer ako su na ženi „tri stuba kuće“, a na muškarcu jedan, šta čekamo onda da žene preuzmu incijativu da budu bar ravnopravne u društvu?!