April u Mostaru je kisa. Kisa koja mirise na lipu.
Kapi sto cvokaju po celu i grleni smijeh sto odzvanja pustim Lenjinovim.
April u Mostaru mirise pomalo na jesen. Na Peru Zubca i Svetlanu. Na Prevera i rastanke.
Na jesenju ceznju i melanholiju.
April je zelena ulica sto se gubi u sivim maglama grada.
April su ljudi, skriveni od kise,
pod otezalim krosnjama ljubicastog cvijeta.
April je omiljeni kafic, mjesto do stakla i lagana muzika.
April je kisna sonata. I suncanim ruhom ogrnuti grad.
April su tisine sto vriste. I trotoar sto odzvanja koracima sanjara.
April su krila od zlatnih boja i korak od stotinu milja.
April su misli zapisane na klupi. I stih zapleten u behar.
April je uzdah. I krik. I kikot.
I smiraj u kovitlacu strasti.
April je sjecanje. I nada. I nemir sto budi zmarce.
April je jedno lice, pred kojim si glumio hladni decembar
i sad ga trazis u gomili istih.
April je buckuris svega i svacega.
Ko sto si i sam buckuris.
Ko sto si i sam april.