Gledam ove pohlepne ljude i mislim se: Pa, Bože šta ćete sa svim tim bogatstvom? Mislim se, pa vrlo često krenem i istraživati, da li je možda izmišljen lijek za besmrtnost i taj čuveni pronalazač traži silno bogatstvo da ga ustupi. U nekom pogledu, pa da i razumijem današnje velikih svjetskih korporacija: Google, Yahoo, Facebook, koji žele tržišnu dominaciju, pa kupuju sve moguće servise i drže vlasništvo nad njima. Nego, veći mi je problem ovih mnogo manjih subjekata i njihove poslovne politike.
U nekim prethodnim tekstovima na blogu dotakli smo se mi njih i njihove poslovne politike i mislim da nije previše da to ponovimo. Ljudi generalno koji vode neki biznis, nemaju nikakvu posovnu politiku i nikakav odnos prema korisnicima njihovih usluga.
Ja prosto, razmišljajući o tome svakodnevno i svom silom iz dana u dan želim da u nekoj doglednoj budućnosti stvorim snage, volje i smjelosti da pokrenem svoj biznis. Osnovni razlog te namjere je sačinjen iz samo dva razloga: Prvi – da obezbijedim sebi i svojoj porodici lagodniji život stvarajući porodični biznis, a drugi podjednako važan je da se iz sve snage potrudim da radnicima omogućim istorijsko zadovoljstvo. Da se istorijski spominje naš međusobni odnos.
Zašto to želim? Zato što je pohlepa toliko uzela maha, da već odavno gubimo osnovne ljudske vrijednosti i stvaramo tako groznu budućnost. Ljudi se prema ljudima, prema vrsti kojoj i oni sami pripadaju tako nedopustivo ponašaju zaradi lične dobiti i ličnog uspjeha da je to zabrinjavajuće. Ne samo za međuljudske odnose, nego i za posao. Da su to ljudi koji imaju neku strategiju i neke poslovne namjere, njima ni u snu ne bi palo na pamet da razvijaju takav odnos, jer na takvom odnosu ni jedan posao nije opstao.
To je u suštini pohlepa za bogatstvom poslovno nepismenih ljudi, koji takođe ruše i sve moralne ljudske vrijednosti koje čovjek posjeduje.
I ne samo kroz posao, ljudi vrlo često se dovode u situacije da idu protiv najrođenijih i najbljižih, samo da bi se oni sami okoristili. Mislim da u velikom mjeri tu ulogu igra nepismenost i neobrazovanost čovjeka. Jer kako drugo okarakterisati postupke ljudi koji se prema bratu, sestri, majci, ocu, djetetu ponaša kao prema neprijatelju.
Vrlo često može se čuti i pročitati kako je krenuo brat na brata, otac na sina radi imovine, radi zemlje, radi međe, radi pohlepe, radi gluposti. Hej ljudi…, radi međe poubijali su se najrođeniji. Pa, kakav smo to narod. Kakva smo to nacija. Kakav smo to čovjek da učinimo ono najgore kako bi pohlepa bila zadovoljena, a vječna mrlja ostala nad porodicom.
Pored svih nabrojanih stvari koji su dio čovjekova života zajedničko je to što smo mi lijeni, bezobzirni i generalno pasivni i nezainteresovani. Malo je onih koji sami hoće nešto da stvore i sami zarade svoje bogatstvo. A, mnogo je onih koji se bore za ono što je drugi zaradio. I onda se mi iščuđavamo kako se ovdje loše živi, kako nema posla, kako smo zaostali za drugim narodima i tako dalje. Zaostao je naš mentalni sklop. Zaostali smo mi u glavama.
Želimo brzu zaradu, želimo se obogatiti preko noći. E, to tako ne ide. Dok naš mentalni sklop bude tako koncipiran nas če pregaziti napredne nacije i narodi, pa ćemo mi govoriti kako nas mrze. A u stvari mi sami biramo kako ćemo nastupiti. Niko nam nije rekao budi pohlepan. Naprotiv, svakodnevno smo bombardovani literaturom za lični i profesionalni uspjeh, ali to je za nas smiješno. Mi se smijemo ljudima, koji pišu kako se ponašaju uspješni ljudi. Zaboga, oni nas ponižavaju. Ponašaju se prema nama kao prema manje inteligentnima.
A, po svemu sudeći, nama treba neko ko će nas voditi na lancu. Jer mi tako hoćemo.