Jeste li primijetili učestalost smrti pješaka na semaforima? Pješakinja, još češće?
Čini mi se, to nikad prije nije bilo. Nije bilo toliko zamišljenih majki, sa glavom preopterećenom brigama kao danas, da ni na crveno svjetlo ne obrate pažnju. Valjda usljed nevolja koje ih snalaze i tište, ne misle da bi se još i ta, takva nevjerovatna stvar mogla desiti njima da semaforu poginu, usred nesreće koja ih trenutno tare i ništi. A ginu, sve češće.
Tako je poginula i S.S. nakon što je dobila otkaz. Firma je insistirala da ne koristi godinu dana porodiljskog, suptilno prijetili, slali glasnike. Vratila se na posao nakon 9 mjeseci od rođenja njene jedinice. Ali, željela je dojiti svoje dijete i dalje, bar do godinu dana. Šefica joj je savjetovala da ne koristi dvije jednosatne pauze za dojenje, propisane zakonom. „Dijete već može prestati s dojenjem“, odlučivala je slobodno bahata šefica, koja nikad nije imala dijete, a ni pašče, i koja je svoj isprazni život živjela za firmu koja joj je, zauzvrat, bacala koske i puštala da se iživljava na radnicima. S.S. nije željela da prkosi, ali je dobro znala za važnost dojenja i htjela je da ispuni svoju majčinsku dužnost, bar toliko (kad je već ostavila svoje dojenče kući, sa nezaposlenim ocem).
Pauze su tekle tako, dva puta dnevno po sat vremena, ko što je zakon zacrtao, sve dok se nije napunila godina dana od rođenja djeteta. Na rođendan njene bebe, šefica joj je svečano uručila otkaz, sa izvjesnim zadovoljstvom na licu, rekavši da je u pitanju „reorganizacija radnih mjesta“. Nije joj za zamjeriti, mislila je S.S., ionako ne razumije ništa, isprazna duša, iskorištena i isprana. S.S. je,nasuprot njoj, imala svoja tri sunašca koja su je čekala kući: dva sina i malenu kćerku. I sada tešku brigu kako da ih prehrani kao jedina hraniteljica u porodici.
Upravo se vraćala kući svojoj porodici, sa glavom prepunom briga. Breme u njenoj glavi bilo je preveliko i na ulicu je zakoračila kad se već upalilo crveno svjetlo za pješake. Vozaču, obijesnom žutokljuncu u BMW-u kojeg mu je kupio otac, lokalni političar, za osamnaesti rođenan se još nije bilo upalilo zeleno svjetlo na raskrsnici, ali se bio odveć zaletio. „Jaka mašina, ne može se voziti ispod sto kilometara na sat“, često se glupo cerekao sa svojim tetoviranim drugovima, već prilično poznatim policiji i prilično nepoznatim srednjoškolskim institucijama. I tako, na svoj prvi rođendan, malena kćerka koja je čekala majku da se vrati s posla, ostala je siroče. Tek tako, olako.
Žutokljunac nije odležao ni dana u zatvoru, nije ranije bio kažnjavan a otac političar ga je lako izvukao – uslovnom kaznom.
Ovo je jedna od priča sa raskrsnica Sarajeva. Penzionerke, mlade majke, žene srednje dobi, profesori, stariji ljudi bivaju pokošeni na semaforima. Nekada hodaju pomalo zaneseni, pod bremenom teških nevolja u kojima su se našli, a u drugim slučajevima pažljivo prate semafor, opet – uzalud. Jer uvijek se nađe kakav BMW, neki bijesni džip i neki slinavi žutokljunac da ih nekažnjeno usmrti.
Za konkurs