Početkom marta 2015., novi ministar za finansije u Vladi BPK-a održao je press konferenciju na kojoj je govorio o zatečenom stanju u budžetu BPK-a. Između ostalog, istakao je da je vrlo teška situacija u resoru za socijalnu politiku i zdravstvo: “U Kantonalnoj bolnici imamo finansijsku nelikvidnost od 1.100.000 KM i obaveze bolnice prema TIKA-i u iznosu od ca. 900.000 KM. Takođe, teško stanje smo zatekli i u Domu za stara i iznemogla lica, a to su obaveze po osnovu tužbi radnika i neizmirene obaveze za dobavljače, što iznosi oko 900.000 KM.” Na startu minus od tri miliona.
Ministar je takođe naglasio da su sredstva za beneficije po osnovu socijalnih davanja planirana u iznosu od oko 5.400.000 KM: “Moram naglasiti da se broj korisnika koji koriste ovo pravo iz godine u godinu povećava”. Kako je to moguće pored ovolike priče o zaposlenosti? Da li je to zbog toga što novac ne dolazi ljudima kojima u istinu i treba? Sigurna sam da je tako, i da naknadu ne primaju mnogi koji bi trebali, ali zato primaju oni koji ne bi trebali. Ali to je već poseban problem, prethodna vlast nije uradila obećanu socijalnu kartu stanovništva, a vidjećemo hoće li ova.
Prethodnih šest godina, od decembra 2008. godine, ministarstvo za zdravstvo i socijalnu politiku BPK-a bilo je u “rukama” SDP-a. Izmijenjalo se za to vrijeme 7 ministara, 5 SDP-ovih, jedna LDS-ova i jedna ministrica iz SBB-a. Najnoviji ministar iz Stranka dijaspore je osmi u šest godina. Osim što su se mijenjali ministri i ministrice, problemi su isti, a dugovanja napreduju. Na to su upozorili uposleni koji su nedavno održali protest kako bi nadležne vlasti upoznali sa svojim teškim položajem i položajem korisnika.
“U noćnim smjenama je samo jedna njegovateljica. Zaštitari dolaze dva-tri puta tokom noći, samo obiđu i vrate se i bilo šta da se desi trebam sama rješavati kako znam i umijem. Desi se da se korisnici međusobno potuku. Što se spremanja hrane tiče, kuharica danas nije tu pa servirka i kuha i dijeli hranu, a bilo je situacija da dođe neko od rodbine u posjetu i zatekne hranu koja je neprimjerena“, priča radnica Staračkog doma.
U martu 2011. godine, kao novoimenovana ministrica za socijalnu politiku i zdravstvo posjetila sam Kantonalnu bolnicu. Na sastanku smo razgovarali o budućem projektu rekonstrukcije bolnice uz pomoć TIKA-e. Bolnica je početkom 2011. godine bila u minusu tačno 971.895 KM.
U aprilu 2011. godine, održala sam sastanak sa predstavnicima sindikata Staračkog doma. Dom je tada bio u gubitku oko 600.000 KM i imao 16 radnika. Tada sam izjavila da pokušavamo da na najblaži način riješimo pitanje Staračkog doma, te da se na konkurse za članove upravnog odbora tri puta niko nije htio prijaviti, što je i tada dovoljno govorilo o stanju te ustanove. Ne moram vas podsjećati kakvo je stanje bilo.
Izmijenjalo se od mog odlaska do danas više radnih grupa i upravnih odbora, Starački dom niko nije riješio ni prije ni poslije mene. Dom nije zatvoren niti su se radnici negdje drugdje zaposlili, ali su dugovanja Staračkog doma sa 600.000 KM u 2011. godini porasla na 900.000 KM u 2015. godini.
Nedavno je iz Centra za socijalni rad BPK-a objavljeno da je nažalost prekinut šestomjesečni projekat kućne njege i pomoći u kući. Volonteri iz Centra su posjećivali 40 starijih osoba, pravili im društvo, činili usluge. Sredstva za prvih šest mjeseci osigurala je EMKA-a, a sada iz Centra apeliraju na sve da pomognu da se prjekat nastavi, kažu da je za realizaciju projekta potrebno 5.000 KM mjesečno. Kada sam dala ostavku na poziciju ministrice, u istom tom Centru za socijalni rad iz budžeta se trošilo upravo 5.000 mjesečno na naknade za starateljstva. Da ne dadoh ostavku, ko zna na koliko bi i taj trošak narastao. Ozbiljno!
Čitam večeras “u stranim novinama” da je u Holandiji pokrenut pilot projekat međugeneracijske solidarnosti od kojeg svi imaju koristi, i mladi i stari. Studenti žive u Staračkom domu, ne plaćaju kiriju i režije, a zauzvrat imaju obavezu da provedu 30 sati mjesečno sa svojim starijim docimerom, da se druže, razgovaraju, odvedu ih u kupovinu ili obave kupovinu za njih i slične male usluge. Piše da su do te ideje došli jer su budžetski rezovi za socijalu i participaciju plaćanja smještaja starim osobama doveli do viška soba u staračkim domovima. U drugim dijelovima Evrope uvode slične varijacije na ovu temu, tako npr. u Francuskoj studenti i učenici žive u kućama i stanovima starijih osoba, za uzvrat ne plaćaju kiriju i obavljaju te male a značajne usluge svojim starim stanodavcima.
Eto kako su to smislili u Holandiji i Francuskoj. Jeste da nemamo studenata ( još) i jeste da nismo u Evropi (iako načelnik tvrdi suprotno), ali ko zna… možda i u Goraždu može varijacija na ovu temu.
Svima je nama jasno da su potrebni reformski potezi kako bi se riješili problemi u oblasti socijalne politike, pa tako i problem rada Staračkog doma. Da li to znači da ga treba čak i zatvoriti pa ponovo otvoriti na novim osnovama, i po novom modelu (razdvojiti stare od iznemoglih osoba), ostaje novoj vlasti za rješavanje. Vrijeme leti, stari se, a niko od nas ne bi želio da završi u tužnom i izoliranom Staračkom domu. Starački dom koji je dio naše zajednice je puno ljepša priča.
Za konkurs.