Nema sijela bosanskog bez obavezne rubrike o aktuelnoj drustvenoj, a Boga mi i političkoj situaciji. Nemoj džaba. Mahalski parlament sažvaće državni k'o žena 200 grama zelene salate 9. dan dijete. Ako stigne do njega , naravno.
Tu svako smatra da ima ispravan stav. I onaj što zalegne na trosjedu, pa insanu dođe da ga ponudi pidžamom, a bome i onaj što se naheri na stolici tako da ti se sve čini da je neki ekser izletio pa ga muči i slama. Lete argumenti, paraju zrak, pa je u takvim situacijama najteže ovim siroticama što su zadužene da snose teret pitanja: ”Muaze, ho'š ti još kafe?” Začas poginuti kad saspe paljba sa svake strane stola, a u nje vrela džezva u rukama.
Nema tu nekih osvježavajućih inovacija, obrađuju se standardne teme. Jer, na dobro utabanom terenu svako može da uleti sa svojim argumentom kojeg je plasirao na makar 13 prethodnih sijela, i ostao zadivljen samim sobom. Krene se od lokalnog nivoa, kao zagrijavanje. To je period u kome se kafa pažljivo i galantno ispija, keksići se nježno uranjaju do pola. Zatim se situacija lagano zahuktava, do kulminacije u trenu kad se počne žustro raspravljati o nadležnostima zakonodavne vlasti. E, tu nastaje haos, to se više ne gleda ko će iz čije šoljice da srkne, niti ispred koga je čije meze. Uvijek kao pobjednici izlaze oni što tvrde da u ovoj zemlji nema zakona. Najčešće jer su najglasniji, i jer je neko od oponenata usputno uzdahnuo:”E što se džaba iznervira”, potpuno priznajući poraz. Nastupa trenutak relaksacije, u kome nastaje muk, dok se ne dokusuri ono što je ostalo na stolu.
Konverzacija se počinje opet razvijati usputnom putanjom, kada neka ženska glava iz prikrajka pohvali džemper ženske glave koja sjedi do nje. Kreće lančana džemperska reakcija, koja se dalje razvija u fazu u kojoj se pominju cijena i mjesta kupovine. Ne da đavo mira, pa iz bezazlene pohvale razvije se malo zločestija situacija samohvale i vlastitog uzdizanja. Samo Bramac krov je granica.
Krene se od auta koja se voze, preko zaposlenja, i dotakne usijana tačka gdje najdominantniji konačno isplivaju. ”De ba, ja imam u Opštini čovjeka, kaže Muaze tebi šta god zatreba, ti samo uđi na ova stražnja vrata da to riješimo. Al’ doduše odvedem ja njega na janjetinu stalno” dovrši Muaz pobjedonosnu izjavu. Gledaju ga s divljenjem, k'o da je Muaz šef smjene. ” A žena mu radi ba u domu zdravlja, ja nekidan odem po neke nalaze, sretnem je, reko’ mlada može jedna čokolada da se počastiš na pauzi, a ona će ti meni : Ma može Muaze i bombonjera, samo da nije ona turska Poky. Ja ti se zaletim pa onu Milkinu, i uradi ona meni nalaze dok si re'ko keks”. Tu je Muaz utvrdio temelje svoje konačne dominacije, pa se zakanu malo, dok kod ostale raje divljenje lagano prerasta u zavidnost. Svako se istog trena baci na razmišljanje u kojoj instituciji koga ima kod stražnjih vrata, i nova unakrsna paljba je spremna.
I nekako, opet najglasniji oni što maloprije tvrdiše da u državi nema zakona, i da je sve go lopov do lopova. Nekako mi je to nejasno uvijek bude, al’ nešto drugo se iskristališe uvijek novom snagom. Dok se sijela budu završavale temom o Milkinoj bombonjeri, svaka naredna počinjat će temom o bezakonju.
Za nagradni konkurs