Maja, 27 godina, nezaposlena, majka dvije kćerke: „Ubiću se. Trudna sam!“ „Šta ti kaže muž?“ „Onaj luđak? Sav srećan ode raditi.“
E, iskustva su najvažnija prilikom donošenja tih odluka. Imala sam „sreću“ da prvo dijete rađam u ratnim godinama na zapadu Srbije. Neljubaznost, nečistoća, aljkavost i nebriga su ono što sam tada doživjela u rađaonici i nekoliko dana poslije porođaja. Samo sam željela otići kući, gdje će me tretirati kao ljudsko biće, a ne steonu kravu. Nisam doživjela uvrede jer sam imala tetu u vešeraju čija sestra živi u mom rodnom gradu. Koliko je značilo to poznanstvo govori podatak da sam kao „obična“ porodija čekala bez plodove vode da počnu porođajni bolovi, a onda čujem telefon u pomoćnoj prostoriji i riječi: „Da, stigla je! Ništa ne brini sve će biti sređeno.“ Injekcija i trudovi vrlo brzo stižu. Izašla sam sa željom da nikad više ne uđem u taj pakao.
Dvanaest godina poslije, dugi redovi u ambulanti za trudnice, sestra koji svaki čas izlazi i viče na neku od trudnica frljajući se medicinskim pojmovima kao da svi držimo rječnik u rukama. Samo inat što zdravstveno osiguranje iskoristim jedino u vrijeme trudnoće me je održao da ne pređem u privatnu ambulantu.
Prodilište. Kupatilo prljavo, s malo tople vode, ali sad znam proceduru i šta me čeka, pa mi je lakše. Doktor izuzetno ljubazan. Prvi trenuci čine da sam srećna što se sve dobro završilo. A onda, na odjeljenju shvatam, da je čisto, toplo, ali ljubaznost! Zaboga, jesu li te naše medicinske sestre otjerali na posao? Zar to neće niko drugi da radi? Gledam prvorotkinje i žalim ih. Svaka druga će dobiti upalu dojki jer niko ne želi da joj objasni da je laktacija proces koji traje i za koji se mora, prvenstveno, psihički pripremiti. Prvo dijete sam dojila do prvog pregleda. Nedovoljna težina i prelazak na zamjensku hranu. Drugo sam strpljivo držala na dojkama do prvih kapi životnog napitka i dojila sljedećih 12 mjeseci.
Majina priča sa jučerašnjeg pregleda potvrđuje ono što sve rodilje znaju. Dođeš u pola 8 i čekaš dok doktor završi vizitu, potencijalne slučajeve na odjeljenju i onda ambulanta. I te žene, majke za kojima preko medija stalno vapimo, čekaju, zebu, čekaju. „Pa zašto se nisu čuvale? Koja budala danas rađa?“ Slušam odgovore na moje komentare. Naravno, sestra misli da su gluve i viče li viče. Ne znam šta je čeka u porodilištu, ali zar prvi i najveći korak ka većem natalitetu nije neki kurs ljubaznosti za sestre i čistačice u porodilišima.
Ta ranjiva bića, novopečene majke, trebaju lijepu riječ, razumijevanje i mnogo odgovora na naizgled banalna pitanja. Najprije to. Da izađu iz porodilišta sa osjećajem da su obogatile svijet novim bićem, a ne da su uradile nešto ružno i prljavo čega se treba stidjeti!