U mojoj duši opet miriše. Znate, svako proljeće budi u meni onaj umrli dio, koji je odavno zaspao. Zatrpan, ne zemljom već mojim mislima. Ali, otkriću vam tajnu, samo tiho! Da niko ne čuje… On živi ipak, ali sakriven duboko u meni. On mene grli i ljubi, on je meni sve, nadopunjuje moju dušu, moje misli pretvara u najljepše oaze. On mene vadi iz mog sopstvenog bola i uzdiže me do nebesa.
Taj miris… Taj miris Božijeg dara u meni… Hvala ti Bože na njemu. Taj miris sreće vodi me, letim visoko, mnogo više od svih ptica i aviona moja duša leti. Čas nebom, čas plovim morem kao najljepša lađa. Njene su boje posebne. Njene su boje šarene i vesele, oživljavaju, udišu život. Njene me boje raduju, u mojoj duši izazivaju takvu radost i takav mir. Ja moram da se okrenem za njima i kažem im: ,,Hvala za osmijeh na mome licu.’’ One me podsjete da ne smijem da posustanem u životu, da moram da koračam hrabro i da će doći vrijeme kada će moći da se otkriju. Da neću morati da ih volim sama. Da ću imati sa kim da ih podijelim.
U njihovim rukama su ključevi svih odaja moje duše. Neka se kriju u njima, neka ih niko ne nađe. Neka izađu samo onda kada su same, neka uživaju u prirodi iz koje ishode. Majke. Vidim vas sve iz visina tih, i istog trenutka sam manja od svih vas. I istovremeno sam daleko viša, jer vidim mnogo dalje, mnogo sam srećnija i smjelija zbog toga što jesam, a sve je njihova zasluga. One su dio mene. Te boje moje duše daju mi smisao moga rođenja.
Znate, dok sam još uvijek bila u majčinoj utrobi, neke ,,sile tame’’ su se urotile, pa se ona okliznula i pala. Znate kako je to, zima, na sve strane poledica, a sama trudnica korača sa svoje dvoje djece držeći ih za ruke. I šta se desi? Mama padne. Ali ja eto, ostadoh u tom stomaku i dalje.
A onda se rodim i zamislite, ispadnem iz kolica. Ne znam kako, ali beton je ,,privukao’’ moju glavu. Uvijek sam osjećala antipatije prema nekim zakonima prirode, u ovom slučaju, prema toj sili gravitacije. I u srednjoj školi smo bile u velikom sukobu dok smo je učili iz fizike. Ali evo me opet sam tu. Da još i spomenem jedan kobni tren, zbog kojeg možda toliko volim kafu. Znate, devedesetih kod nas je bilo uobičajeno da se kafa prži, pa se onda melje, pa tek onda kuva i pije. Bar znamo šta pijemo. Danas je to rijetkost. Moje sestre su kao male, a starije od mene par godina, voljele da grickaju zrna kafe. Kada su me donijeli kući iz bolnice kao bebu, ne sjećam se, a nije da ne bih voljela, ali imam tu sliku u glavi kao da sam sve to snimila u nekom dijelu svoga mozga, njih dvije, moje sestre, su mi prišle i nahranile me, ne samo sestrinskom ljubavi nego nahranile me stvarno! A onda su otišle mami i rekle: ,,Mama mi smo nahranile seku.” A mama sva onako zgrožena: ,,Pa čime!?” Seke odgovaraju ponosno: ,,Pa dale smo joj da ruča kafe sa nama.” Zamislite taj trenutak kada jedna mlada žena sa svoje troje djece i 26 godina ulazi u sobu zaprepaštena, uzima bebu za noge, onako u prvih mah ne razmišljajući o možda još gorim posljedicama i trese je, odnosno mene. Ali ništa se ne brinite, ja sam tu, stojim pred vama.
Kažem da je Bog želio da se ja rodim. Ja sam morala biti rođena, i morala sam ostati živa, kao mačka sa devet života i još po koji. Htio me Bog sa nekim razlogom. Zato moram da se oslobodim svih svojih strahova. Ali zamislite Bog me još i nagradio. Podario mi jedan prelijep poklon, osjećaj. Mnogi ga zovu ”Talenat”. Ja ga zovem ”Ljubav”, prema slikanju, pjevanju, pisanju. Moja je greška što nisam se odlučila za samo jedan i usavršavala to sto mi Bog dade. Ali probajte se vi odlučiti. Zamislite da imate pred sobom toliko toga što volite i jeste, a vi morate samo jedno da izaberete. To bi bila diskriminacija. Mada, možda sam malo naklonjenija slikanju i tim bojama, jer rekoh vam, sa proljećem u meni sve oživi, u meni sve igra, sve pleše, pjeva. Osjetim taj miris koji mi iz duše izlazi i u dušu se vraća strahovito brzo, veselo i razigrano. Taj miris slika, taj miris boja, tog mog slikarskog mantila koji me zagrli, te moje četkice koja još uvijek svježa od prethodnog dana čeka novi današnji ples na tom platnu. To je njen podijum, to je njen život, a moj san koji ja svaki put oživim pred sobom.
Ali znate sta? Nikad mi nije bilo jasno…Postoji toliko tih bijelih ogrtača, mantila, mantija… Neki ih nose na posao, naprimjer ljekari, neki u Crkvu kao sveštenici. Ali zašto smo baš mi slikari koji se zagrnamo tim bijelim manitlima najbliži duševno oboljelima za sve druge? To mi nikad nije bilo jasno. Ne znaju te sitne duše koje su ogorčene na umjetnost kakvo bogatstvo preziru.
Volim jednu Andrićevu misao i volim da je ponavljam, volim sa njom da započinjem dan i završavam.Nekako, lakše spavam i ljepše kad je izgovorim onako polusnena iz kreveta. Kaže: ,,Ne mrzim nikoga osim one koji mrze druge ljude, i još ponekad, one koji preziru umjetnost.”
Znate šta mi je još zanimljivo? Nedavno na predavanjima, navodi nam profesor da su mogući različiti faktori koji utiču da se ličnost okrene ka kriminalnom svijetu i postane kriminalac. Između ostalog, tu su sve neke sitnice koje čovjek svakodnevno proživljava. Evo naprimjer, ja. Mogu da postanem kriminalac, imam neke preduslove. Prvo, poznati naučnik Lombrozo je pošao od pretpostavke da ljudi koji su u kriminalu drugačije izgledaju, imaju neke nesrazmjerne veličine, ili su, kako to kod nas kažu, ružni k'o lopov. Pa ne bih baš sad za sebe rekla da sam ruzna k'o lopov, ali nisam baš ni neka ljepotica iz Grimovih bajki. Doduše, nisam još uvijek mjerila svoj oblim glave, ne usuđujem se.
Ali kažu da je moguće da i vrijeme utiče na nas. Meteoropate. E tu sam se odmah pronašla. Kaže nam profesor: ,,Ne samo ljudi stariji koji pate od reume, već i mladi ljudi mogu da osjete te vremenske promjene.’’ Uh znate koji teret mi je zapeo na leđima, u grlu knedla. Bože pomagaj! Zar ja da budem kriminalac? Ali ubrzo nam profesor objasni da to i nije baš tako, da ako smo mi neraspoloženi zbog vremena, ne mora obavezno da znači da ćemo otići nekoga da ubijemo, opljačkamo, silujemo. Ah, evo ga, spade onaj teret i kamen sa leđa. Dobro je, nisam.
Ali kaže nam professor: ,,Znate i u majčinom stomaku, pa i pri samom porođaju, a i poslije rođenja dok se dijete prilagođava, može da dođe do različitih faktora koji mogu da utiču na njega. Naprimjer, može da se pri porođaju djetetu omota pupčana vrpca oko vrata i dijete preživi neki stres, neku traumu. To mozak zapamti.’’ Mozak zlopamtilo jedno! Zgrozih se u jednoj sekundi. Pa ja sam probala zrnca kafe dok ni zube nisam imala, i zadavila se. Opet se javlja strah. Da li sam ja kriminalac ili nisam? Ali profesor opet to pojasni da i ne mora da bude tako, da su to jako rijetki slučajevi. A i kad se desi, ne mora da znači da će dijete biti kriminalac, može da ima neke druge posljedice, da je dijete naprimjer, manje sposobno za neku životnu borbu, ali može da bude i sasvim normalno dijete. Uh dobro je, možda baš i nisam neki životni borac, ali nisam ni kriminalac pa nek se bori sad ko god hoće.
Ali me opet uhvati neka jeza, neka panika, neki hladni znoj kad profesor poče da govori kako i od nekih fizičkih povreda može nešto da se iskomplikuje znate… Prednji dio naše glave, naše čelo je jako čvrsta kost. I šta ako smo mi slučajno imali neku ogromnu povredu, a prije toga smo bili poznati kao marljivi, dobri ljudi? I odjednom, ta povreda je izmjenila naše ljudstvo, pa postadosmo hladni, serijske ubice? Jao Bože! Ja sam ispala iz kolica, na beton, glavom! Šta sad da radim? Biće da sam ipak kriminalac. Ali ja ne želim da budem, odbijam da budem kriminalac. Ja bih da budem umjetnik! Ja bih da budem slikar! Ah… Pa dobro je, pa nisam kriminalac. To je vjerovatno uticalo na neki drugi dio mene. Možda sam zbog toga malo povučenija, i možda zbog toga pišem, crtam. Pa zato je posljedica ta da me svi gledaju nekako čudno k'o da sam možda sa Jupitera, Saturna, ili neke druge planete. Ili da nisam uopšte ni sa kakve planete, pa ni ove naše Zemlje. No dobro, to ću preživjeti. Čovjek preživi u životu i gore stvari.
Dragi moji, ništa vam pametno ne rekoh, ali nemojte mi zamjeriti. Svako će se negdje pronaći.Ne samo vi umjetnici, slikari, kriminalci, pravnici što će da bude moje pravo zvanje… Bitno je jedno: Budite ono što ste u duši. Ne dopustite da vam proljeće protekne kao i bilo koje godišnje doba, da vam svaki dan bude preslikani onaj jučerašnji. Probudite se. Ne treba nam to, pa ne rađamo se i ne živimo za juče, već za sutra. Pokušajte da živite svaki dan kao da je to jedan novi život.
Znate, jutrom se budite, nanovo rađate, a uveče umirete. Pokušajte da to proživite na što ljepši način. Da ne žalite ni za jednim lošim minutom. Neka vam život bude ispunjen i lijep. Neka vam život bude kao proljeće.
*Za konkurs